Je li afera Daimler, za koju se optužuju dužnosnici u Vladi Ivice Račana (i koju, bez sumnje, treba detaljno istražiti i dosljedno procesuirati), baš posve ista kao afera Hypo, i kao cijeli kompleks privatizacijskih skandala iz devedesetih godina, kada je HDZ bio na vlasti?
Naravno da nije, omjer je jedan naprema tisuću ili više u “korist” sadašnje vladajuće stranke.
Je li, uistinu, opozicija odgovorna za propast Vladina reformskog programa, kako je višekratno ustvrdila Jadranka Kosor, što je stav koji je, nažalost, prihvatio dio hrvatske javnosti, koji nije ni pod kakvom Vladinom kontrolom?
Sigurni smo da nije jer je Vlada ona koja donosi odluke. Kada bi opozicija odlučivala, ne bi bila opozcija nego bi stranke koje sada čine oporbu zauzimale mjesto u vlasti.
Jesu li, naposljetku, HDZ i SDP zapravo partneri u raznim ružnim stvarima koje su se događale u ovoj zemlji i snose li te dvije stranke podjednaku krivnju za naše današnje probleme?
Sigurni smo da se krivnja ne može podijeliti, već i zato što je u dvadeset godina neovisne Hrvatske Hrvatska demokratska zajednica na vlasti provela punih šesnaest.
Pa ipak, u posljednje se vrijeme sve češće suočavamo s tendencijom da se odgovornost Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije za loše stanje u zemlji gotovo ravnopravno podijeli.
Takva je namjera predstavljala - uz naglašavanje nacionalizma - okosnicu marketinške strategije Ive Sanadera na lokalnim izborima 2009. godine.
Dr. Sanader, kao nesporno inteligentan i lukav čovjek, u toj je kampanji pokušao stvoriti učinak koji se komunikološkim rječnikom zove buka u kanalu.
Sanader je vrlo dobro razumio da više ne može braniti HDZ od svih mogućih afera koje su se javljale gotovo tjednim ritmom, pa je pokušao uvjeriti javnost da se SDP, u krivnji za afere, zapravo ne razlikuje od HDZ-a.
Takva se strategija pokazala efikasnom, primjerice, u Velikoj Gorici, gdje su lokalni mediji uspjeli prikazati Tonina Piculu, Račanova ministra vanjskih poslova i tadašnjeg goričkog gradonačelnika, kao tipičnog korumpiranog lokalnog dužnosnika. Svi koji Piculu bar malo bolje poznaju, znaju da se tom čovjeku mogu predbaciti neorganiziranost, šlampavost i pogrešne političke procjene, ali da je on valjda posljednji političar u Hrvatskoj koji bi mogao biti korumpiran.
Tonino Picula, kao ministar vanjskih poslova, živio je u neuglednom stanu od četrdesetak kvadrata.
Svejedno, ta je strategija u velikogoričkom slučaju upalila, pa je Velika Gorica postala jedan od sasvim rijetkih većih gradova u kojima je SDP izgubio vlast.
Milan Bandić, u svom politički samoubilačkom pokušaju da postane predsjednik Republike, doveo je strategiju izjednačavanja do krajnje granice: Bandić se reklamirao kao kandidat koji će nadići zlu stranačku svevlast, i vladati u ime naroda i u korist naroda.
Srećom, nitko nije povjerovao u Bandićevu izmišljotinu, na kojoj su, u prvoj polovici prošlog stoljeća, izgrađene fašističke i komunističke diktature.
Nažalost, nekoliko mjeseci ranije Splićani jesu povjerovali u baš takvu, duboko protudemokratsku konstrukciju, pa sada, eto, imaju Keruma, Svagušu, Mucala i onog čovjeka iz Tomićevih humoreski, koji je nekidan studentima razbio kameru ispred Banovine (usput govoreći, je li splitska policija privela i ispitala tog nasilnika?).
Danas, najviše trinaest mjeseci prije novih parlamentarnih izbora, strategija stranačkog izjednačavanja (koja, dalekosežno ali nužno, vodi u kompromitiranje višestranačkog sustava kao takvog) ponovo je na sceni, no ona se provodi na nešto sofisticiranijoj razini.
Danas se više ne tvrdi da su HDZ i SDP podjednako krivi za sve afere u ovoj zemlji. Takvo što je, naravno, nemoguće, budući da aktualna HDZ-ova vlast - ovdje Vladu treba ponovo pohvaliti - iz dana u dan otkriva sve moguće skandale vezane uz prijašnju HDZ-ovu vlast: bilo da je riječ o doista nevjerojatnom podataku da je avionska karta za premijerovu kćerku plaćena državnom kreditnom karticom, bilo da je riječ o financijski velikim slučajevima poput afere Spice.
Danas se, međutim, tvrdi da je opozicija podjednako odgovorna za izostanak stvarnih gospodarskih i socijalnih reformi u zemlji.
Tu je tvrdnju prvo izrekla sama premijerka, pokušavajući opravdati pobačaj svog reformskog programa, da bi je zatim prihvatio dio javnosti, koji je, tko zna zašto, optužio SDP čak i za deprimirajući rebalans državog proračuna, kao i za izostanak bilo kakvih financijski restriktivnih Vladinih mjera.
U stvarnosti, SDP se zalagao za desetak milijardi kuna manji proračun.
HDZ-ova je intencija ovdje sasvim jasna: ako smo svi, dakle i SDP i HDZ, jednako krivi, nema nikakvog razloga da građani, koji nisu fiksni birači jedne od te dvije stranke, sada glasuju za SDP.
Cilj strategije izjednačavanja jest, naprosto, demotivirati neodlučne birače da glasuju za opoziciju jer se, eto, kod mnogih bitnih pitanja opozicija uopće ne razlikuje od vlasti.
Dio hrvatske javnosti, koji sigurno nije pod nadzorom HDZ-a, prihvatio je tezu o izjednačavanju krivnje, zato što, među ostalim, strukturalno ne razlikuje ulogu vlasti i ulogu opozicije.
Vlast vodi državnu politiku. Vlast donosi zakone. Vlast stvara ozračje za ovakvo ili onakvo gospodarsko usmjerenje.
Opozicija, pak, ne pomaže vlasti (osim u ratnim uvjetima). Opozicija kritizira vlast, nudi alternativna rješenja, i prije svega, bori se da dođe na vlast.
Opozicija ne može biti odgovorna ako se Vlada nije usudila donijeti određene zakone, ili ako se Vlada nije usudila suprotstaviti sindikatima, ili ako je vladajuća većina donijela rebalans proračuna, koji je sva stručna javnost ocijenila besmislenim.
Opozicija, u normalnim višestranačkim sustavima, ne sudjeluje u vlasti i nije odgovorna za ponašanje vlasti.
Ovo je, naprosto, abeceda liberalne demokracije.
Opozicija, nadalje, ne može raspisati prijevremene izbore, niti bi trebala, u ovako napetim društvenim okolnostima, pozvati ljude na cestu da demonstriraju za raspisivanje prijevremenih izbora. Takva bi akcija predstavljala doista neodgovorni, trećerazredni, politički avanturizam.
Izjednačavanje odgovornosti Vlade i opozicije, HDZ-a i SDP-a, strategija je koja koristi samo Hrvatskoj demokratskoj zajednici; to je strategija koja duboko zamagljuje stvarne uzroke sadašnjeg stanja u zemlji, i koja je usmjerena da demotivira građane da glasuju na sljedećim izborima.
Kada je, pak, riječ o SDP-u kao o stranci koja bi najkasnije pred kraj iduće godine, ili početkom 2012., trebala preuzeti vlast u Hrvatskoj, ona se mora naviknuti da bude pod najstrožim nadzorom javnosti.
Više nikada niti jedna politička stranka ili koalicija koja pretendira da dođe na vlast ne može računati ni na najmanji popust (a kamoli na nekakvih “prvih sto dana”), kakav je u dijelu javnosti uživala Račanova Vlada 2000. godine.
U ono se vrijeme Vlada reklamirala marketinški izvrsnim, ali suštinski katastrofalno pogrešnim sloganom, koji je glasio: Surađujte s Vladom, Vlado je dobar dečko.
Niti jedna hrvatska Vlada više se ne smije tretirati kao “dobar dečko”, nego kao organizacija koja svakodnevno mora polagati račune građanima Republike Hrvatske.
Socijaldemokratska partija mora se priviknuti na tu vrstu oštrog, posve nepopustijivog i katkad prirodno neprijateljski intoniranog nadzora (Vladu nemamo da bismo je voljeli) želi li podići razinu demokratskog funkcioniranja vlasti u Hrvatskoj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....