Nitko se u EU ne gura dobiti resor proširenja jer ono neće biti prioritet ni nove EK

U iščekivanju toga kome će buduća predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dodijeliti koji resor primjetno je da se nitko ne trga za to da dobije proširenje, područje koje u u Komisiji Jean-Claudea Junckera, uz ono o politici prema susjedstvu, drži Austrijanac Johannes Hahn. On će i dalje biti član Europske komisije, ali je teško vjerovati da će ostati u istom resoru.

Mnoge države spominju razne resore koje bi željele dobiti. Uglavnom žele resore koji se tiču financija, tržišta, energetike, okoliša, poljoprivrede. Do sada nitko nije rekao da bi volio dobiti proširenje. Jedino se kandidat iz Slovenije Janez Lenarčič spominjao kao mogući povjerenik za to područje.

Problem je s tim resorom to da će budući povjerenik morati balansirati između očekivanja u državama kandidatima i potencijalnim kandidatima na zapadnom Balkanu, glumiti da se i s Turskom nastavljaju pristupni pregovori iako nitko više ne vjeruje da ta država ikada može ući u EU, a s druge strane udovoljiti nekim starim članicama koje žele još više usporiti ionako spor proces.

Dakle, budući povjerenik EU za proširenje mora tijekom svog mandata osigurati da se ne dogodi ništa konkretno. Da države kandidati vjeruju da napreduju prema članstvu, da im je taj cilj zajamčen, ali da se tom članstvu ne približe previše u sljedećih pet godina.

I tko bi onda htio resor koji će sasvim sigurno izazvati frustracije i sjedne i s druge strane.

Jer, dok se EU pretvara da želi te države u članstvu, njihove vlade se pretvaraju da provode reforme, da se bore protiv korupcije i poštuju standarde EU. A standardi EU degradirani su u samoj Uniji pa je danas teško utvrditi koji su zapravo europski standardi.

Kada je Juncker prije pet godina preuzeo mandat, rekao je na samom početku da tijekom njegova mandata neće biti proširenja.

Sada, pet godina poslije, ne da nema proširenja nego se EU sužuje Brexitom. Može Europska komisija nabrajati da su u međuvremenu Crna Gora i Srbija otvorile i zatvorile neka pregovaračka poglavlja, da je Albanija dobila status kandidata, da je i BiH dobila mišljenje Europske komisije, doduše negativno, o statusu kandidata, a Kosovo ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. No pravog pomaka u procesu nije bilo.

Sada Juncker upozorava da je nastavak proširenja nužan, da je to proces koji jača mir i stabilnost u Europi. S njim se slaže i njemačka kancelarka Angela Merkel koja je nedavno u Mađarskoj rekla da bez država zapadnog Balkana EU ujedinjenje neće biti dovršeno.

Međutim, i Juncker i Merkel su na odlasku. A nije da su previše podržavali proces proširenja do sada. Ali u pravu su kada upozoravaju, a sporost u ovom procesu ili odustajanje od njega može imati negativne posljedice i po regiju, ali i po Europsku uniju.

A oni koji će ubuduće vjerojatno imati glavnu riječ u Eropskoj uniji nisu pretjerano skloni proširenju. To se odnosi prije svega na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

On je na summitu EU kada se odlučivalo o tome tko će voditi ključne institucije Europske unije zadao još jedan snažan udarac nadama onih koji priželjkuju nastavak proširenja i članstvo u EU za države zapadnog Balkana.

Poruka francuskog predsjednika bila je da ako EU ne može donositi odluke sa 28 država, kako bi tek bilo da ih je još pet ili šest.

Upozorivši da je nužno pojednostaviti postupak odlučivanja u EU kako bi lakše funkcionirao, Macron je rekao da se neće složiti s daljim proširenjem sve dok se ne odrade duboke reforme unutar EU.

Francuska je prije toga, uz potporu Nizozemske i donekle Njemačke, spriječila odluku o početku pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, iako je Europska komisija potvrdila da su te dvije države ispunile sve uvjete.

To dokazuje da ključne države EU nemaju problema kočiti proširenje bez obzira na to ispunjava li kandidatska država uvjete ili ne.

U diplomatskim krugovima sve se više govori i o tome da Njemačka i Francuska pripremaju neku strategiju kojom bi se povećala suradnja s državama zapadnog Balkana, da se njima više pomogne, ali bez obećanja o članstvu u EU.

U ovakvim okolnostima jasno je zašto se nitko od nominiranih povjerenika Europske unije, barem ne javno, ne gura dobiti taj nezahvalni resor. Proširenje, dakle, neće biti prioritet ni nove Europske komisije, ali taj će se proces nastaviti, iako sporim tempom kakav je bio i do sada.

Tko god bio povjerenik za proširenje, njegov će utjecaj u procesu biti ograničen jer Komisija, iako ima važnu ulogu u postupku, nije ta koja odlučuje nego to čine države članice, pri čemu svaka ima pravo veta.