No, najbolja je fora da nitko nije kriv, jer su svi nešto dobili, a direktor se malo zaletio. Nagradio se, onako kakav je običaj u tom biznisu...

Dobra je fora to smeće. Pametni znaju da je tamo lova. Jednostavno, svijet stalno proizvodi smeće, a onda se gnjavi njegovim uklanjanjem. Pojaviti se bilo gdje u tom procesu znači samo jedno - zarađivati.

Zato je biznis sa smećem vrlo primamljiv, bez obzira na to radi li se o običnom otpadu ili nekom specifičnom. Po cijeloj Europi, cijelom svijetu vrte se kamioni s raznim otpadom i traže gdje ga istovariti, a da nitko ne skuži. Problem je s tim smećem, ne nestaje samo tako. Iz njega nastaju grozna brda, a sada bi raspoloženi pisac napravio cijeli esej o ljudskoj prirodi i otpadu koji proizvodi. I nitko ne bi nadmašio onu tvrtku za odštopavanje i saniranje zahodskih školjki koja na svom kombiju ima natpis: Vaš drek, naš kruh! Ali, izvesti ovako prozirnu foru, kako je to napravio direktor deponija Piškornica, stvarno je za sve naslovnice. I, nažalost, nema nikakve veze s otpadom, biznisom, ekologijom, gradovima i selima, demografijom ili bilo čime, koliko s idejom prevare, krađe, lopovluka, drskosti i čega god što bilo kome padne na pamet a da opisuje financijske manipulacije.

Jedan je direktor postao drugi direktor. I treći direktor. A istodobno je bio prvi direktor. Na mjestu drugog direktora ga je zaposlio prvi direktor. Na mjestu direktora trećeg ga je zaposlio direktor prvi. A svi su jedan. Glavna je tvrtka bila Skupština onoj drugoj, Upravu druge je predstavljao isti direktor pa je tako sam sebi, kao da je riječ o nekome u krizi multiplicirane ličnosti, potpisao ugovor za novi, dodatni posao. Mladen Jozinović bio je malo na mjestu Uprave, malo direktor, malo Skupština i sve potrebno po raznim tvrtkama koje se zovu Piškornica, Piškornica - sanacije i Piškornica - sanacijsko odlagalište, a sve kako bi se brinuo o otpadu i pomagao zajednici. Pritom je glavna tvrtka bila u komi, ali je zato ona koja se zove Piškornica - sanacijsko odlagalište bila ultrauspješna.

Njen je zadatak bio jednostavan, kamioni s otpadom su dolazili, a tvrtka je isporučivala račune za odloženi otpad. Za uspješno poslovanje, a koje je drugo poslovanje uspješno ako nije ono koje završava u plusu, direktor imao pravo na isplatu bonusa u iznosu od deset posto dobiti. Matematika je tu jednostavna, ako tvrtka ima dobit 10, od toga 1 pripada njezinu direktoru. Tvrtka je prošle godine imala baš takvu dobit, nešto više od 10, a direktor si je isplatio bonus u iznosu 1. Riječ je o milijunima kuna.

Mora da je sretan mahao svakom kamionu koji je dolazio na odlagalište otpada kako bi istovario nečije vreće za smeće, možda je nabavio i automat za kavu i vodu, za okrepu umornim vozačima koji u smradu voze smeće 40 sati tjedno i trudio se zapamtiti ime svakoga od njih kako bi pokazao da je dobar menadžer. Njegova je mjesečna nagrada za vođenje mlađe tvrtke bila, pored osnovne plaće, još deset tisuća kuna, automobil i poneki komad plastike koji vole u svakom restoranu. Dobar je bio direktor taj Mladen Jozinović, vidi se po fotografijama da zna pokazati na dobru lutku u dućanu s koje zatraži komad odjeće, isti takav, ali za njega, pazio je, na stil i dojam.

Nije da mu je bilo jednostavno, morao je donositi i neke ozbiljne odluke, upustiti se u pravni spor s gradovima zbog smeća i naknade ili ne. Možda je išao na konferencije o otpadu, pratio predavanja i učio, izlagao ili držao govore, upozoravao na probleme koje je on zatekao, pokazivao svoje rezultate i rješenja, imao neviđenu inicijativu, okupljao sve smeće u okolici, radio power-point prezentacije i pohađao webinare, digitalizirao kante i građane, sve postavio na IoT, koristio AI, bavio se BI-jem da bude najbolji direktor otpada u svemiru, koji je pobijedio konkurenciju na javnim natječajima i - uzalud.

Sve je on, vjerojatno i više, uredno radio pet godina, kada je onomad sa 32 godine postao direktor i onda ga, danas, potegne isplata bonusa od jednog milijuna, a on završi u skandalu jer da je to nemoralno. A dao je državi. Vodio je uspješno tvrtku, nije napravio minuse, nije mu se raspalo brdo smeća, osim što mu je onomad sve skoro izgorjelo jer je neki kreten dopremio plamen u smeću, a on imao samo jedan hidrant za gašenje požara... I sad ga se svi odriču. I šutnuli su ga. A nije kriv. Zakon kaže da nije kriv. I župan Darko Koren, koji predstavlja 22,5-postotnog vlasnika, a ostale predstavljaju župani Matija Posavec, Željko Kolar i Radimir Čačić, smatra da zakon nije prekršen. Zato žica Mladena Jozinovića da vrati dio bonusa. Jer da su oni, župani koji su vlasnici Piškornice, propustili skužiti ugovor prema kojemu si je mladi menadžer isplatio bonus. Nisu, pustili su ga.

No, najbolja je fora da nitko nije kriv, jer su svi nešto dobili, a direktor se malo zaletio. Nagradio se, onako kako je smatrao da je u redu u ovom biznisu, u rangu njemu sličnih, u društvu njemu sličnih. A to je problem. Lova koja je tako potrošena nije zarađena na tržištu. Dobio ju je od građana.