Novi odnos snaga na hrvatskoj turističkoj sceni

Prije nekoliko dana rovinjska Maistra, u sastavu koncerna Adris, otkupom 81,6% dionica postala je većinski vlasnik hotela Hilton Imperial u Dubrovniku. Samo desetak dana ranije Zagrebačka banka u svojstvu prodavatelja i porečka hotelska kuća Plava laguna kao kupac zaključili su ugovor o kupoprodaji 93,4% dionica umaškog Istraturista “težak” 120 milijuna eura i na taj je način spomenuto vlasničko preuzimanje, do čije “pravomoćnosti” i konačnog takeovera treba pričekati suglasnost Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, postalo najznačajnija akvizicija u hrvatskom turizmu dosad.

Gledano s pozicija realizacije javnih benefita, recentna preuzimanja možemo, nažalost, tretirati isključivo i samo kao transakcije kojima se na pozicijama aktive bilanci stanja Maistre i Plave lagune stavke novčanih sredstava na računu supstituiraju pozicijama koje “očitavaju” stanja dugotrajne financijske imovine spomenutih poduzeća.

U tom kontekstu kudikamo relevantniju javnu činjenicu predstavljala bi, primjerice, vijest da su Maistra (govori se o 20 milijuna eura) odnosno Plava laguna (120 milijuna eura) novac uložili u izgradnju novih receptivnih kapaciteta, na koji bi način već u razdoblju pripreme i izgradnje tih kapaciteta državni budžet “pospremio” iznos jednak onom koji je ostvario prošlogodišnjim povećanjem stope PDV-a u turizmu s 10 na 13%. O ostalim benefitima koji bi izvjesno bili ostvareni nakon stavljanja objekata u funkciju da i ne govorimo.

Ipak, spomenuta vlasnička preuzimanja, zanemarimo li efekte preslagivanja na domaćoj receptivnoj turističkoj sceni, vrijedi komentirati iz najmanje dva razloga.

Prvo i najvažnije, spomenute transakcije na tragu su nužnih procesa koncentracije turističke ponude. Naime, zbog zahtjeva za unificiranim konceptom pretvorbe u našem turističkom sektoru posredstvom spomenutog procesa nisu se mogli realizirati modeli turističke ponude danas karakteristični na svjetskom turističkom tržištu. Konkretno, danas je u hotelskoj industriji prisutna iznimna koncentracija ponude s jedne, te velikih turoperatora i konzorcija koji kontroliraju tržište s druge strane. Stoga, da bi se uopće moglo nastupiti u utrci sa svjetskim organizatorima putovanja i uspostaviti distribucijsku mrežu koja jamči odgovarajuće korištenje kapaciteta, nužno je raspolagati s najmanje 5-6 tisuća kvalitetnih hotelskih soba, a taj volumen osigurava dovoljnu ekonomiju razmjera troška globalnog marketinga i prodaje.

Drugo, i ova vlasnička preuzimanja dokazuju da je proces privatizacije i u hrvatskim uvjetima bio temeljna pretpostavka za poduzetničku odgovornost, brzinu i kvalitetu procesa restrukturiranja te, uzgred, više nego i jedan poslovni događaj do sada prizivaju reminiscenciju na “zlo” koje su u procesu pretvorbe i privatizacije političke elite nanijele hrvatskom turizmu.

Naime, provedba Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (1992. g.) koji je metodi diskontnog dotoka novca, kojom se procjenjuju i diskontiraju budući prihodi i rashodi poslovanja poduzeća i na taj način dobivaju njihove vrijednosti korelativne rezultatima poslovanja, pretpostavio tzv. statističku metodu procjene rezultirala je u konačnici precijenjenom procjenom vrijednosti tadašnjih turističkih poduzeća. Tako je nominalna vrijednost 230 turističkih poduzeća koja su sudjelovala u tom procesu procijenjena na astronomskih 5,2 milijarde tadašnjih njemačkih maraka, a na taj je način vlasnička penetracija zainteresiranih subjekata postala nemogućom misijom. Istovremeno su mali dioničari kao potencijalni akteri vlasničkih procesa, involviranjem Valentićeva stabilizacijskog programa kojim su de facto suspendirani dotadašnji povoljni učinci inflacije na ugovorene obročne otplate malih dioničara, gotovo u potpunosti izbrisani s vlasničke mape. Na spomenuti način uspostavljena je nepovoljna inicijalna vlasnička struktura s paradržavnim institucijama poput HFP-a, Mirovinskog fonda i DAB-a kao dominantnim vlasnicima, koja je odlučujuće obilježila, usporila ili čak i suspendirala procese restrukturiranja, razvoja i tržišnog pozicioniranja tako transformiranih poduzeća.

Za razliku od podržavljenih poduzeća, TDR Rovinj, krovni vlasnik Adrisa i Maistre, vlasnički se transformirao još po tzv. Markovićevu modelu, Istraturist je od početka pretvorbe, na temelju konverzije potraživanja Zagrebačke banke u vlasničke uloge, eskivirao mogućnost da dobije “državni protektorat”, dok se Plava laguna iz ralja politike iščupala sada već daleke 1999. godine, kada je vlasništvo nad poduzećem preuzela čileanska Lukšić grupa. Spomenute činjenice pokazale su se odlučujućima za daljnji razvoj spomenutih poduzeća.

Tako, primjerice, osim Zagrebačke banke, niti jedan vlasnik nije na temelju revizorskih nalaza i internacionalnih procjena preuredio bilance poduzeća sukladno međunarodnim poslovnim standardima i na temelju toga na promijenjenoj vlasničkoj strukturi krenuo u akviziciju relevantnog međunarodnog menadžmenta, u konkretnom slučaju uspostavljanjem upravljačkog modela sa španjolskim hotelskim lancem Sol Melia, te na taj način preuzeo potpunu vlasničku odgovornost nad poduzećem, započeo i dovršio proces investiranja u cilju rasta vrijednosti businessa i imovine, odnosno finalnog cilja prodaje poduzeća strateškom partneru ili izvođenja na internacionalno tržište burze.

Malo je bilo poduzeća poput Maistre, Istraturista i Plave lagune u kojima je uspostavljena tako jasna relacija između vlasništva i potentnog menadžmenta, u kojima su definirani jasni vlasnički ciljevi i planovi upravljanja imovinom.

Za razliku od spomenutih tvrtki, u većini podržavljenih poduzeća zbog nejasnih misija pojedinih vlasnika, nedostatka znanja o esencijalnim problemima turističkog businessa, nisu bili jasni ni transparentni vlasnički ciljevi niti osigurana kontrola njihova ostvarenja. Na taj je način neodgovorna politika odlučujuće determinirala današnji ekonomski položaj sektora, utjecala na diskrepanciju njegovih prihoda i rashoda, razinu upravljačkih standarda i njegovu ispodprosječnu internacionalnu konkurentnost, te nam u konačnici, u javnom političkom diskursu, izbagatelizirala problematiku sektora pokušavajući pitanje vremenskih prilika i neprilika, odnosno rasporeda školskih praznika u emitivnim državama podmetnuti kao sudbinsko pitanje sektora.

Stoga je priča o Maistri, Plavoj laguni i Istraturistu ipak samo podsjetnik na propuštenu priliku.