Ukrajina je pobijedila! Zasad na Euroviziji u Stockholmu. Pobjedu nam je donijela krimskotatarska pjevačica Džamala potresnom pjesmom “1944”. Politika se na Euroviziji ne dopušta, zato je autorica izostavila konkretna imena i događaje. Ali naslov pjesme daje ključ za razumijevanje svega onoga što nije imenovano u tekstu.
Dana 18. svibnja 1944. Staljinova je strahovlada poslala u gulag cijeli jedan narod - krimske Tatare. Taj stravični zločin dosad zaprepašćuje svojom zlom zamašnošću, okrutnošću, ali i dijaboličkom apsurdnošću.
Apsurdan je bio već i sam razlog deportacije - suradnja s njemačkim okupatorom. Kao prvo, takva optužba je kršila baznu dogmu marksizma-lenjinizma-staljinizma prema kojoj je narod uvijek nepogrješiv, a loši su samo eksploatatori i izdajice. Kao drugo, kolaborantske administracije postojale su na svim okupiranim teritorijima i Krim nije bio izuzetak. Čak ako povjerujemo sovjetskim tvrdnjama o 20 tisuća tatarskih kolaboranata, to je mnogo manje od 35 tisuća Tatara koji su se borili protiv fašista u redovima Crvene armije. Ali krivima su bili proglašeni svi, nedužni starci, žene, uključujući majke, supruge i kćeri crvenoarmejaca, djeca sve do novorođenčadi. Nakon rata u izgnanstvo je bilo poslano i 9 tisuća preživjelih tatarskih vojnika bez obzira na zasluge, otišla je čak i sva partijska nomenklatura tatarske nacionalnosti.
Optužba za kolaboraciju bila je samo nezgrapna izlika da se provede etnička čistka Krima, jer omiljeno ljetovalište sovjetsko- partijske vrhuške trebalo je biti etnički čisto. Kad je s rodne grude iščupan jedini autohtoni narod poluotoka, u ispražnjene su kuće doseljeni deseci tisuća ruskih kolonista. Upravo njihovi unuci danas kliču Putinu i viču da je “Krim oduvijek bio ruski”.
Bilo je prognano 238,5 tisuća krimskih Tatara, a 86,4% njih bili su žene i djeca (muškarci su se borili u Crvenoj armiji). Trideset dvije tisuće vojnika sovjetske sigurnosti obavilo je zadatak za samo tri dana, to je bila najbrža etnička deportacija u svijetu. Vojnici su ljudima davali 15-20 minuta da se spreme za put, mnogi su krenuli gotovo bez ičega. Kuće i imovinu Tatara država je nacionalizirala i predala ruskim doseljenicima.
Vozili su ih u krcatim teretnim vagonima u nepodnošljivim uvjetima, putovanje je trajalo tjednima. Tijekom putovanja umrlo je oko 8 tisuća ljudi, većinom djeca i starci. Deportirali su ih u različite dijelove SSSR-a i tako ih razdijelili. Ljude su ostavljali na divljim mjestima usred stepe gdje su morali sami sebi graditi barake. Tijekom prve 4 godine progonstva izumrlo je 46,2% nacije, a to znači da se radi ne o deportaciji nego o pravom genocidu. Godine 2015. Ukrajinski parlament je to i službeno priznao. Povratak na Krim Tatarima je dozvoljen tek tijekom perestrojke 1989., a većinu njih kući je vratila već neovisna Ukrajina.
Zajedno sa svojim narodom tragičnu sudbinu je podijelila i Džamalina obitelj.
Eto što se sve skriva iza brojke 1944. Ali ako bi me pitali je li ta pjesma i o godini 2014. ili 2016., odgovorio bih da jest. Jer strašna mora koja je, činilo se, za krimske Tatare zauvijek ostala u prošlosti vratila se novom ruskom okupacijom Krima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....