O EU izborima najviše ovise šefovi HDZ-a i SDP-a

Da, europski će izbori idući mjesec biti, među ostalim, i izbori za Europski parlament - rekao mi je ovih dana jedan visokopozicionirani član vladajućeg SDP-a, aludirajući na višeslojnost predstojećeg izbornog izjašnjavanja. Hrvatska će odlučivati o tome koga šalje u Europski parlament. Ali ne samo o tome. Izbori će imati i svoj unutarnjopolitički sadržaj, možda još naglašeniji od europskog, kao i dimenziju unutarstranačkog nadmetanja. Ako će nešto privući publiku da se na birališta odazove u broju većem od prošlogodišnjih mizernih dvadesetak posto, onda su to upravo nacionalne, unutarhrvatske implikacije europskih izbora.

Nije nevažno tko će u Bruxelles. Jer tamo se sada i ubuduće kroji budućnost Hrvatske. Određuju kondicije po kojima se i ovdje ima živjeti. Ali tko će u Europskom parlamentu predstavljati Hrvatsku, to je građanima, čini se, posve neinteresantno i nevažno, gotovo irelevantno. Premda se naša prva postava europskih parlamentaraca prilično dobro snašla. Neki i više od toga. Ali domaća javnost o tome zna vrlo malo. Niti je obaviještena o ingerencijama europskih institucija. Najviše je informirana o tamošnjim vrtoglavo visokim plaćama. No, što naši tamo zastupaju, za kakve se politike bore, ako se bore, to je posve izvan fokusa i medija i javnosti. Hrvatska općenito slabo osjeća svoju formalnu uključenost u Europu. Integriranost još manje. Hoće li tamo SDP-ov Tonino Picula ili HDZ-ov Andrej Plenković, građanima to izgleda posve svejedno. Nevrijedno da se zbog toga izlazi na birališta.

Ali, europski su izbori i unutarnjepolitičko pitanje i ta je njihova dimenzija političkim akterima, čini se, mnogo važnija, a biračima intrigantnija. Tko će u Bruxelles, to gotovo da je drugorazredna dilema. Prioritetno je odmjeravanje između dvije u Hrvatskoj ključne političke opcije. Pitanje hoće li u predstojećoj utakmici pobijediti HDZ ili SDP, odnosno Kukuriku koalicija, profilira se kao presudno, jer se europski izbori doživljavaju kao predigra ili prvo poluvrijeme narednih parlamentarnih izbora. Lani je na EU izborima neočekivano pobijedio HDZ. Ponovi li glavna opozicijska stranka taj uspjeh, dobit će snažan vjetar u leđa. Pobijedi li Kukuriku, HDZ-ov će se prošlogodišnji rezultat čitati kao slučajan. Europski će se izbori pretvoriti u očitovanje o aktualnoj Vladi i njenim rezultatima. Odnosno o mogućnosti HDZ-ova ponovnog uspinjanja na vlast. Jedni će glasati protiv Vlade. Drugi iz straha od HDZ-ova povratka.

Ogorčena se utakmica između dvije stranke zametnula i zato što bi njen rezultat mogao odrediti sudbinu Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Nije tajna da njih dvojica, gotovo poravnati u borbi za naslov najnepopularnijeg političara, svaki u svojoj stranci prilično loše stoje. Kritičari i unutarnja opozicija u SDP-u i u HDZ-u samo čekaju rezultate europskih izbora. Tko izgubi, možda će se za svoj položaj morati boriti. Tko pobijedi, kupit će vrijeme. Bitka za mjesta u Europskom parlamentu zato je dominantno kapacitirana borbom SDP-ova i HDZ-ova šefa za vlastitu funkciju. U svakom slučaju, lako je moguće da će europski izbori krajem idućeg mjeseca postati detonator za nepredvidljive turbulencije u nekoj od ključnih stranaka.

Na koncu, zbog mogućnosti preferencijalnog glasanja europski će izbori u nekim strankama imati dimenziju posrednih, prikrivenih konvencija. To u prvom redu vrijedi za SDP, ali tek nešto malo manje i za HDZ. Krojeći izbornu listu, odnosno degradirajući nepametno i neracionalno Tonina Piculu na peto mjesto, Zoran Milanović stvorio je situaciju da će se glasanje o SDP-ovim kandidatima neminovno pretvoriti u implicitno izjašnjavanje i o njegovim vlastitim postupcima. Lani, kada je Picula dobio mnogo, najviše, preferencijalnih glasova, europski izbori nisu imali karakter unutarstranačkih obračuna.

Sada bi bivši ministar vanjskih poslova i najafirmiraniji od naših europarlamentaraca mogao dobiti i mnogo protestnih glasova. Onih koji će ga zaokružiti samo zato što na taj način izražavaju svoj negativan stav prema šefu stranke. Neće se glasati samo o Piculinim kvalitetama, nego i o Milanovićevim potezima. Glas za Piculu vjerojatno će se tumačiti kao glas protiv njegova stranačkog bossa. Najgore, sam je Milanović izrežirao takvu konstelaciju da će se uspjeh i pobjeda jednog od SDP-ovih kandidata pretvoriti u njegov osobni poraz kao SDP-ova lidera.

Slično je i s Davorom Stierom na HDZ-ovoj listi. Kojega je stranačko rukovodstvo također kaznilo, jer je suradnjom s Piculom promovirao mogući novi obrazac hrvatske politike, posve suprotan dosad dominantnom diskursu zaslijepljenog jahanja na valu ideoloških sukoba. Rezultat kažnjeničkog dvojca pokazat će je li Hrvatska sita svadljivih, rovovski ukopanih i antagonizirajućih stranačkih vođa. Je li kucnuo čas za novu generaciju političara koji bi Hrvatskoj mogli ponuditi pristojnost, civiliziranost i sposobnost korespondencije s današnjim vremenom.