Obrazovani se ovdje uskraćuju i ponižavaju, a neuki nagrađuju

Ured predsjednice namjeravao je zatajiti taj podatak. Istina, priznali su, predsjednica je dvojicu zaslužnih počastila povlaštenim mirovinama, ali ne pitajte tko su oni. Nije zgodno, znate, zaslužni bi mogli imati neugodnosti. Kad predsjednica dijeli povlaštene mirovine, to treba biti anonimno i diskretno baš kao odlazak na intimnu masažu. “Za povlaštenu mirovinu”, šapne tajnica u Uredu predsjednice, povjerljivo namigujući zaslužniku i pružajući mu čisti ručnik, “pođite otraga, na pomoćni ulaz”.

Naposljetku se nekako ipak saznalo tko su sretnici: predsjednica je ukazala specijalnu financijsku milost dvojici katoličkih svećenika. Teško je ne složiti se s njezinim izborom jer, za početak, svi znamo kako ovdje teško žive katolički svećenici. Strašna je oskudica. Svećenici drže zube na škanciji. Mlađi nose odjeću starijih. Kad je nedavno umro jedan debeli fratar, njegovu vezenu misnu haljinu štedljive su časne sestre prekrojile za dva slabunjava brata i još je ostalo za navlaku za poplun od persone i po. Negdje u crkvama nemaju čak ni brašna za hostije pa se dovijaju svakakvim čudnovatim zamjenama. “Tijelo Kristovo”, reče župnik i spusti vam na jezik okrugli komadić kartona izrezan od kutije za cipele.

Nitko zaista neće negodovati da predsjednica pomaže siromašnu katoličku crkvu, da se sažalila nad dvojicom gladnih i odrpanih svećenika, a osobito kad saznate da su njih dvojica radili u vojsci. Bivši vojni ordinarij, biskup Juraj Jezerinac, i Jakov Mamić, bivši generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, da otkrijemo napokon njihova imena, svakog prvog u mjesecu primaju povlaštene mirovine jer su svojim predanim trudom neizmjerno unaprijedili naše Oružane snage. Znate i sami kako je to važno. Još se nije dogodilo da je negdje poginuo vojnik koji je prije bitke primio sakrament svete pričesti. Kad biskup ili vikar blagoslovljenom vodom poškrope samohodnu haubicu od sto pedeset pet milimetara, to je bolje od ikakvog antikorozivnog premaza.

No, pišući o mirovini za vojnog ordinarija, netko se sjetio jedne njegove izjave o besramnicama koje su pobacile, o ubojicama u bijelim ogrtačima i o kozmetičkom biznisu za koji mnogi nisu znali da stoji iza toga okrutnog, nekršćanskog, do neba vapijućeg zločina. “Danas svakodnevno ubijaju djecu po bolnicama pozivajući se na ženino pravo, kao da dijete nema ta ista prava. I znate što se radi od mesa te djece? Ako niste znali, najskuplji parfemi”, kazao je negdje monsinjor Jezerinac, zacijelo pred nekim prepadnutim idiotima koji vjeruju svemu što čuju s oltara i koji ne bi ništa sumnjali ni da im je preuzvišeni kazao da se u islamskim zemljama od želudaca ubijenih katoličkih biskupa izrađuju vrećice za usisivače, a od šupaka izvanredno kvalitetne gumice za kosu.

Dosta je, međutim, da pod tjemenom imate makar i polovni mozak, sposoban na jednostavne logičke operacije, povezati, na primjer, činjenicu a) da je trava mokra s činjenicom b) da pada kiša, da biste znali kako monsinjor Jezerinac lupeta. Osobe zdrave pameti zgranuto će zinuti da netko ima drskosti kazati nešto tako slaboumno. Tvrdnja da od pobačenih fetusa rade parfeme naprosto je bezobzirna, gnjusna laž, neukost i prostaštvo.

A zgodno se udesilo da smo upravo ovih dana saznali za povlaštenu mirovinu toga odvažnog lažljivca, baš u trenutku velikog štrajka učitelja. Siromašni, gladni, iscrpljeni i odrpani Juraj Jezerinac, vidite, nije morao slati svoje sindikalne predstavnike da se izbore za njegov pošteno zarađeni novac. Nije po kiši dolazio s transparentima na Markov trg, pozivao vozače da mu u prolazu solidarno potrube ili molio da mu potpišete internetsku peticiju. Vojni ordinarij Jezerinac i generalni vikar Mamić, lako je moguće, nisu ništa ni pitali, već se predsjednica sama sjetila kako su njih dvojica jadni i potrebiti. Napokon, da su Jezerinac i Mamić tako nešto i zatražili, da su pristojno napisali molbu cijenjenom naslovu da im odobri povlaštene penzije, predsjednica ih ne bi ostavila da dulje čekaju pred njezinom kancelarijom, a ne bi im se, uvjeren sam, ni Andrej Plenković rugao da je njihov zahtjev djetinjast i smiješan, ironično podigao obrvu i rekao nešto kao: “Ha, ha, kako da ne, povećat ćemo im penzije za sto posto”.

O štrajku prosvjetnih radnika mnogi imaju podvojena mišljenja. Jednima se ne sviđaju sindikalni povjerenici, drugi nisu zadovoljni školama, treći upozoravaju da broj učitelja raste, a broj đaka pada, četvrti izražavaju nekakvu svoju pažljivo sročenu, razumnu i opreznu sumnju. Sve je to, međutim, bezveze. Svaki je argument protiv pobune učitelja glup jer promašuje bit, ne dotiče ono načelno i temeljno zbog čega vrijedi ustati, a što se najbolje može vidjeti u priči o povlaštenim mirovinama za biskupa Jezerinca i vikara Mamića.

Načelno i temeljno u ovome slučaju je sljedeće. Dok ministar financija bespomoćno širi ruke jer u državnoj blagajni nema za povećanje plaća prosvjetnim radnicima, još se nikad nije dogodilo da je pofalilo, ni pokretne ni nepokretne imovine, a ni gotovog novca, da se dade Crkvi. Zbog toga treba svim srcem navijati za štrajk, ustati i protiv Andreja Plenkovića i protiv njegove predsjednice. Zbog užasne, nakazne nepravde da se obrazovani ovdje uvijek uskraćuju i ponižavaju, a neukost, prostaštvo i nasilje obilato nagrađuju, morate željeti da ova revolucija uspije. Ako ne uspije, najebali smo.