Od svih optužbi Sanaderu je najteže palo to da se odrekao Tuđmana

Od svih optužbi koje mu vise za vratom Ivo Sanader smatrao je najurgentnijim ukloniti onu da je iznevjerio ili čak izdao Franju Tuđmana, što mu se znalo prišivati, pa je s tom idejom ispisao memoarsko-politološku knjigu, obimom zapravo knjižuljak, s naslovom “Doba politike - detuđmanizacija”. Ili se samo od pripisanog mu krimena da je detuđmanizirao Hrvatsku lakše oprati nego od nekih drugih, javnosti mnogo važnijih optužnica?

U svakom slučaju, o najintrigantnijem aspektu svog vladanja državom, onom koji ga je doveo u sukob sa zakonom i zbog kojeg je izložen masivnom sudskom progonu, nekad moćni hrvatski premijer ni riječi. Osim gotovo usputne opaske, koju se nije potrudio elaborirati, da je riječ o montiranim političkim procesima. Ali bez odgovora na elementarno pitanje kako to da imovina obitelji Sanader mnogostruko nadmašuje njihovu zaradu, pitanje koje je i ovom prilikom ostalo prešućeno, takva se tvrdnja čini potpuno deplasiranom. Elem, umjesto o korupciji epskih razmjera, temi po kojoj se danas mjeri vrijeme njegove vlasti, nekadašnji se premijer s kancelarskim statusom temeljito bavi svojim odnosom s prvim hrvatskim predsjednikom i njegovom ostavštinom. “Tuđman i ja, dakle” - tako definira temu, uzimajući prethodnika kao ključni argument u operaciji svoje samorehabilitacije.

Za Ivu Sanadera Tuđman je hrvatski George Washington, dakle otac nacije. Državnik od povijesnog značenja za Hrvatsku, piše. Knjiga njegovu povijesnu ulogu i zasluge ni na koji način ne dovodi u pitanje. Nema tu čak ni kritičke valorizacije, još manje distance ili odmaka.

Autor sam sebe definira kao Tuđmanova istinskog političkog nasljednika, nikako pukog epigona, nego implicitno posve usporedivog s velikim prethodnikom. Stavljajući se uz bok prvom hrvatskom predsjedniku, Sanader se na neki način samokandidira za aleju velikana. Pokušava graditi vlastiti spomenik. Godine svoje vlasti već u podnaslovu naziva prijelomnim desetljećem hrvatske politike, baš kako je to bila i Tuđmanova dekada.

Nadogradnja, a ne razgradnja Tuđmanove politike, kaže na jednom mjestu, bacajući rukavicu u lice kritičarima s desnice koji ga proglasiše detuđmanizatorom.

Sanader pritom vrlo uspješno secira grandiozan apsurd, koji je i danas na djelu, da se kao veliki branitelji Tuđmanove ostavštine nude dogmatski mali mozgovi koji svojim interpretacijama poništavaju ključne elemente njegove političke agende. Oni bi i Tuđmana danas optužili za detuđmanizaciju, ironizira bivši premijer, pa podsjeća da je prvi hrvatski predsjednik Haaškom sudu izručio sve koji su za njegovog života bili optuženi te se, dakle, Sanaderovo hvatanje i transferiranje generala Ante Gotovine ne može smatrati skretanjem, nego nastavljanjem takve politike. Slično je i s odnosom prema manjinama, posebno onom srpskom. Tuđman je u vladi uvijek imao i nekog Srbina, pa Sanaderov “Hristos se rodi!” i suradnja sa SDSS-om ostaju u brazdi takve, u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti prakticirane politike.

Najefektniji je vjerojatno ipak obračun sa samozvanim tumačima Tuđmanova lika i djela, prije svega sa silno pretencioznim Ivanom Aralicom, čovjekom koji se, premda nije bio član stranke, stalno nudio kao neki veliki HDZ-ov strateg. Sanader otkriva kako mu je Aralica ubrzo nakon Tuđmanove smrti došao s idejom da bi prestolonasljednika Miroslava - jer je Franjin sin! - trebalo instalirati za novog lidera “svega hrvatskog, od centra do desnice”.

Premda su mu svi stranački projekti neslavno propali! Osim raskrinkavanjem Araličine potpune političke izgubljenosti, Sanader uzvraća udarac upozoravajući i na njegove demokratske deficite. Nazivajući ga navodnim čuvarom Tuđmanova kulta, bivši premijer podsjeća da je ovaj detuđmanizaciju stilizirao kao kazneno djelo, odnosno zagovarao je kazneni progon detuđmanizatora. Remetinec za delikt mišljenja, za iskakanje iz državnom voljom propisanih dogmi, iz kim-il-sungovskog obožavanja predsjednika Tuđmana.

Slične ideje još žive, možda ne u tako drastičnom obliku, ali kultura kulta ličnosti nije samo stvar prošlosti. Naravno da je Sanader morao otići dalje od Franje Tuđmana. Da nije, Hrvatska nikad ne bi izašla iz međunarodne izolacije, gdje ju je prvi predsjednik krajem devedesetih ostavio. Za razliku od prethodnika, Sanader je razumio europske silnice i imao je petlje mijenjati HDZ i državu. Nije ikonodulski nosao okolo Tuđmanove kipiće, samouvjereno se znao nositi sa zatečenim stanjem. Produktivnim odmakom od naslijeđa otvorio je Hrvatsku. Da bi onda zbog vlastitih gladnih očiju i, prema optužnicama, mahnite korupcije, sve upropastio. Ali, njegovi se politički rezultati ne mogu mjeriti po odnosu prema Tuđmanu. Ne može ga se iz te vizure ni napadati ni braniti. Nije Sanaderov problem u tome što je surađivao s Haagom i Srbima ili što je možda zaboravio ili iznevjerio Tuđmana. Njegov je problem suicidalnog karaktera. Izdao je i likvidirao vlastitu političku agendu. Odnosno sav njegov reformski šušur bio je tek krinka za, kako tvrde sudski spisi, zločinačko pretvaranje države u vlastiti bankomat.

Ali ni recentne, kao ni još aktualne, nezavršene političke bitke ipak se ne vode oko Franje Tuđmana. Ako bi se sudilo samo po vitlanju njegovim imenom, onda je prvi predsjednik ključna ličnost oko koje se okreće i današnja Hrvatska. Premda ga na političkoj sceni, a ni u životu nema skoro već puna dva desetljeća, čini se politički vitalnijim i prisutnijim od mnogih današnjih političara. Javnost je prebukirana gotovo unisonim biglisanjem u njegovu čast i slavu. Više je kritičkog i opozicijskog diskursa bilo za njegova života nego danas. Njegovo se naslijeđe ne propituje i ne problematizira. Nema u tome gotovo nikakve razlike između ustrančene desnice i ljevice. Jedni i drugi smatraju ga zaglavnim kamenom, pa bivši lider navodno lijevog SDP-a zagrebačku zračnu luku imenuje po Tuđmanu, a ustavni sudac s backgroundom u SDP-u čitavu knjigu ispisuje braneći najsporniji dio Tuđmanove ostavštine, onaj koji se tiče odnosa prema Bosni i Hercegovini. Ni HDZ-ovi, svim mastima premazani baobabi, Manolić, a ni Šeks, nisu tako benevolentni.

Može li se svojevrsni konsenzus oko Franje Tuđmana smatrati rezultatom civilizacijskog sazrijevanja? S vremenom blijede detalji i kontroverze, pa će najveći dio nacije prvog predsjednika samostalne Hrvatske danas uvažavati kao čovjeka zaslužnog ako ne za stvaranje, ono svakako za obranu države. Zato mu dižu spomenike, verbalne i granitne. Ali potpuno nekritičko pozivanje na nekadašnjeg “državnog poglavara” vjerojatno se dobrim dijelom događa i silom inercije. Po onoj, iz prethodnih vremena dobro poznatoj mobilizacijskoj “I nakon Tita - Tito” ili pjesmuljcima o neskretanju s njegovog puta. Autoritarni je sindrom ovdje prilično duboko pustio svoje korijenje. Narod voli čvrstu ruku.

Sljednički odnos prema povijesnim vođama otkriva i veliku dozu intelektualne lijenosti i konformizma te svojevrsne političke nemoći i namjerne mimikrije. Svjedoci smo nevjerojatne političke perverzije. Nekadašnji utemeljitelj i šef HDZ-a sve je više lider ljevice, a ne desnice.

U zaoštrenim sporovima oko Josipa Broza Tita i hrvatskog antifašizma SDP ga uzima kao svoj argument, a HDZ-ovi ga junaci mijenjaju, prepravljaju i falsificiraju te ustima punim Tuđmana faktički ruše temelje njegove politike. Jedno i drugo izraz je manjka političke imaginacije. Zato prvi predsjednik danas djeluje superiorno. Sve je stvar perspektive. Stari se Tuđman može činiti gigantom zato što je politička scena već dulje vrijeme napučena političkim kepecima. Bio je nemoderan i u mnogim aspektima današnjem vremenu neadekvatan lider države, ali imao je svoju političku ideju - samostalnu Hrvatsku - i strast da se za nju bori. Nasljednici preferiraju pragmu.

Većinom politički frigidni, ne pokazuju nikakvo čuvstvo ni eros prema političkim idejama. Glad za vlašću osnovno im je pogonsko gorivo. U tom kontekstu i Franjo Tuđman samo je sredstvo, nikakav autoritet, ni uzor, ni zastava.