ODJEK 'SLUČAJA BARROSO' Koliko krupni biznis utječe na politiku

Da ste vlasnik ili predsjednik uprave velike korporacije, kojega biste domaćeg političara zaposlili kao savjetnika ili menadžera? Zorana Milanovića? Andreja Plenkovića? Tomislava Karamarka? Ivu Sanadera? Račana, Čačića, Matešu, Valentića..... Tihomir Orešković u ovom nabrajanju ispada iz konkurencije jer u politiku je ušao suprotnim smjerom, iz velikog biznisa, bio je u njoj prekratko i njegove ambicije danas su još nepoznate.

Je li bolje imati političara za kojega nijedna korporacija nije zainteresirana, ili su za naciju ipak korisniji vrhunski stručnjaci kojih bi se, pogotovo nakon njihovog političkog iskustva, rado dočepao i veliki korporativni business? Kako bi, prenesen na hrvatsku mikrorazinu, izgledao slučaj Barroso, od kojega još rezonira Europska unija? Tko ne zna, duhovi su se uznemirili kada je bivši predsjednik Europske komisije (2004. - 2014.) početkom srpnja objavio da je prihvatio ponudu Goldman Sachsa, globalnog investicijsko-bankarskog konglomerata, da bude njihov predsjednik za Europu.

Hrvatski transferi dosad su se događali uglavnom na nižim razinama - u ministarstvima. Velikih premijerskih transfera nije bilo.

Po poslovnoj karijeri najuspješniji hrvatski bivši političar vjerojatno je ministar financija u vladama Nikice Valentića i Zlatka Mateše, Božo Prka, dugogodišnji šef Privredne banke Zagreb koja mu je povjerena 1998. u vrijeme Franje Tuđmana, nakon sanacije, a prije privatizacije i promjene vlasništva. Odmah uz njega je Ivica Mudrinić, Matešin ministar pomorstva, prometa i veza, koji je uspio sam sebe vezati uz ugovor o prodaji HT-a Deutsche telekomu 1999. i ostao na čelu T-HT-a sve do 2014.

Kada je stigao u banku, još nije bio pravi bankar poput, primjerice, Franje Lukovića, dugotrajnog šefa Zabe koji se nikad nije izravno petljao u politiku. Prka se, međutim, pokazao ambicioznim učenikom. Danas je ravnopravan član europske bankarske zajednice, a PBZ polako preuzima primat na hrvatskom tržištu.

Može li se u Prkinom slučaju govoriti o sprezi visoke politike i financija? Da, ali u kontekstu značajno različitom od današnjeg. Prka je u PBZ stigao sa zadatkom da instituciju koja je cijeli rat služila kao paralelna državna riznica pretvori u pravu banku koja će servisirati procese tranzicije i koju će, kad za to dođe vrijeme, biti moguće prodati na tržištu. Da se u jednom trenutku nije našao u politici, Prka najvjerojatnije nikad ne bi ušao u krug visokih financija. Banka poput PBZ-a kakav je bio u hrvatskom ratnom razdoblju danas je nezamisliva, kao ni Ministarstvo financija bez državnog proračuna.

Vjerojatno najfotografiraniji Tuđmanov ministar Ivica Mudrinić imao je u HT-u uspona i padova. Nismo uvijek bili zadovoljni ritmom razvoja telekomunikacija niti odnosom matične kompanije prema svojoj hrvatskoj kćeri. Aktivan kao lobist poslovne zajednice, godinama je predsjedao HUP-om i uporno radio na podizanju poslovne klime u državi. Nije bio političar od inicijative, ali je odlično znao ispunjavati predsjednikove ciljeve. Jednako je vrijedilo i u biznisu. Možda nije bio velik direktor, ali bio je u potpunosti orijentiran prema maksimiziranju dobiti. Oni koji su u vrijeme HT-ova izlaska na burzu kupili dionice, nisu požalili.

Valentić, Škegro, Fižulić, pa ni Čačić, na kraju nisu imali previše sreće s vlastitim privatnim biznisima. Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski navodno je odbio poziv Goldman Sachsa, ali to je možda mit koji se nije dogodio. Vratio se u Agrokor, kao i njegov najaktivniji partner u državnoj financijskoj politici Damir Kuštrak. Marko Škreb, prethodnik Rohatinskom, nakon odlaska iz HNB-a radio je za MMF u BiH i Albaniji, da bi tek nakon toga postao šef analitike PBZ-a. Danas opet radi za MMF, u Africi.

U MMF-u je i Martina Dalić, kratkotrajna ministrica financija u vrijeme Vlade Jadranke Kosor i svojedobno konstruktivna zastupnica u Saboru. U Ministarstvo je stigla s mjesta glavne analitičarke u PBZ-u, a između dva razdoblja u politici, od 2008. do 2010. bila je predsjednica Uprave Partner banke. U svojoj karijeri ipak je ostala poznata kao vrstan pregovarač. U vrijeme svog prvog boravka u ministarstvu (2003. – 2007.) iznijela je pregovore s MMF-om, a od 2005. do 2011. bila je zamjenica glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka u predpristupnim pregovorima s EU. Drugi zamjenik bio je guverner HNB-a Boris Vujčić.

Vjerojatno najviše političkih kadrova vezano je za Inu - Valentić, Mateša i Štern bili su na čelu kompanije, među njima Štern je jedini nakon Ine i po odlasku iz politike imao ozbiljnu karijeru u međunarodnom naftaškom biznisu, kao čovjek u vrhu ruskog konglomerata TNK i po povratku u Hrvatsku sasvim se odmaknuo od politike. Posljednja točka, Podravka, pokazala se karijernom nagradom za drugi ešalon politike. Ne uvijek uspješnom.

Ukratko: pitanje o mogućem hrvatskom scenariju ”slučaja Baroso” zapravo je suvišno. Iako su zarade u korporativnom sektoru potencijalno veće, stvarna moć u Hrvatskoj je i dalje u politici i privilegijima koje donose funkcije, često dugotrajnijim od mandata. U takvom sustavu, naslijeđenom iz prošlosti, politika je cilj, a ne sredstvo kojim se do cilja dolazi. Zato Hrvatska stoji, a političari skloni promjenama propadaju.