ŽIVOT DRUGIH

'Ona je jedna od najenergičnijih osoba koje poznajem. Nije odustajala ni dok se borila za vlastiti život'

Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

Upoznali smo se prije nego što je počeo postojati ovaj današnji, virtualni svijet. Dopisivali smo se, ima tome trideset godina. Danas se pisma smatraju ostavštinom stvarnoga, materijalnoga, fizičkoga svijeta. Doduše, i u ono vrijeme to se poznanstvo moglo smatrati donekle virtualnim, s obzirom na udaljenosti koje su nas dijelile. Međutim, tada smo znali koje adrese moramo ispisati na kuverte kad smo ih predavali na poštu.

Danas, s adresom u svijetu Googlea, nitko nema pojma gdje ste uistinu, a pri tome se možete dopisivati sa stotinama ljudi. Gina je u ono vrijeme uređivala Other Voices, vrlo dobar književni časopis, u kojem je objavila i jednu moju priču, o ženi koju je neki policajac ubio u mom susjedstvu, još dok sam živio u Daruvaru.

Tu sam priču razradio u mašti, no kako je riječ bila o stvarnim sjećanjima, temeljio sam je na prvoj ženi u koju sam se zaljubio. Tu sam svoju susjedu pratio u knjižnicu, do pekare ili postolara, i to kad sam imao samo sedam godina. Na vratima njezine kuće ostale su rupe od dva metka kad ju je ustrijelio ljubomorni policajac, tako da sam je se, kad bih poslije vidio te srebrnkaste rupe, svaki put sjetio. Tako je nastala ta priča “Tragovi u drvetu” koja se Gini svidjela i objavila ju je.

Kasnije, kad je već počeo rat, pročitala je moju priču “Znakovi na plotu”, koja je sadržavala i prizor u kojem je netko odrubljenu ljudsku glavu nabio na plot oko kuće. Gina je u to vrijeme organizirala konferenciju o nasilju, u sklopu Associated Writers programa i pozvala me da sudjelujem.

“Ali ja nisam nikakav stručnjak za nasilje”, rekoh joj.

“Možda nisi, ali o nasilju jako dobro pišeš”, odgovorila mi je.

Kad smo se konačno sreli, iznenadio me njezin izgled. Bila je sitna, ali je sva sjala, puna energije i blistavih očiju. Govorila je vrlo glasno. Tada sam doznao da ima troje djece, da osim tog časopisa vodi malu izdavačku kuću, ali i da je sama objavila zbirku vrlo zabavnih i razigranih priča, “Slut Lullabies”, Uspavanki za drolje.

Bila je udana za nekog bankara, tako da nije morala brinuti o novcu, nego je upisala i doktorat. Neko vrijeme je tako pripadala onom sloju koji čini samo jedan posto, onih relativno bogatih ljudi, ali koji nisu cijeli život bili bogati. Ali tako je bilo samo neko vrijeme. Više nije. Evo kako je to bilo.

Gina je podrijetlom Talijanka, dakako. Amerika je puna emigrantskih priča. Vjerojatno je tako i u mnogim drugim zemljama, ali u Americi je to upadljivije nego drugdje.

U Kanadi živi čak 22 posto ljudi koji su se rodili u inozemstvu, a u Americi je takvih samo 12 posto.

To su vrlo otvorene zemlje, za razliku od, recimo, Japana, u kojem živi samo 1 posto ljudi rođenih negdje drugdje. Gina je Amerikanka talijanskog podrijetla.

Njezini roditelji bili su dio niže radničke klase koji su neko vrijeme živjeli na granici siromaštva, tako da Gina voli govoriti kako je iskusila život svih klasa u Americi.

Kao sasvim asimilirana Talijanka, Gina naravno piše engleski. Nisam je čuo koliko dobro govori talijanski, ali vjerujem da govori odlično. Njezin otac radio je kao šanker, a u taj lokal u kojem je radio stizalo je puno mesa umotanog u smeđi papir.

Gina je uzimala taj papir i na njemu prije 15. godine napisala četiri romana, sasvim sitnim rukopisom, na tim papirima, kako bi sve stalo, tako da na to nije potrošila ništa.

Nisam je pitao je li išta od toga kasnije objavila, no znam da je otada ukupno objavila barem četiri knjige. Tko bi znao. S obzirom na njezinu energiju, bila bi u stanju napisati i pedeset knjiga, pod bilo čijim imenom i bilo koje vrste.

Gina me prije pet godina pozvala da dođem u Querétaro, u Meksiko. Tamo se u kući nekih njezinih prijatelja, velikoj haciendi, usred grada, s visokim stropovima, zidovima jarkih boja i jakuzijima, održavala neka radionica kreativnog pisanja.

Plašio sam se da će biti strašno vruće, jer je bila sredina srpnja, ali temperatura je varirala između šesnaest i dvadeset stupnjeva. Queretaro je, naime, na visoravni, na oko 2100 metara. Nikad nisam čuo za taj grad, iako broji 800.000 stanovnika, ali nakon što je Ronaldinho potpisao za tamošnji nogometni klub, postali su poznatiji. U samom centru grada, Lisabonu, ima nekoliko prelijepo popločanih i uređenih ulica, ali već samo malo dalje, neki dijelovi izgledaju zapušteno. Ali zapravo cijeli je Queretaro lijepo uređen.

Meksikanci su vrlo marljivi radnici. Talijani možda nisu, ali oni koji dođu u Ameriku, postanu također jako marljivi. Takva je i Gina.

Na toj konferenciji ona je sve koordinirala, sudjelovala u raspravama na pozornici, odabirala što će se jesti na primanjima, nabavljala vino i družila se s Robom Robergeom, književnikom koji je pisao i ozbiljne knjige i beletristiku, koji je nekoć vodio i punk-rock band i koji je još imao karizmu rock-zvijezde, s tom svojom dugom kosom, ispirsan i odjeven u kožu. Pisao je o životu u svijetu rocka i droge, ali je pio samo mineralnu vodu i čaj.

Činilo mi se da odlično odgovaraju jedno drugome, pa me nije iznenadilo da su se, iako oboje u bračnim vezama, prvo rastali od svojih partnera, da bi nakon toga nastavili zajedno. Nakon što je dvadeset i tri godine živjela s nekim drugim, Gina se ponovo zaljubila.

Kad se rastala, umro joj je otac, no nastavila je pisati i završila još dva romana. Mislio sam si, ta je žena hrabra. Radi što želi i u tome je vrlo uspješna. Super-žena. Ali, to nije potrajalo. Dobila je rak na dojkama.

Objavila je fotografije na fejsu na kojima se vidjelo kako je nakon kemoterapija ostala bez kose. No, dok se borila za život, nastavila je objavljivati knjige i karijera joj je sve bolje napredovala.

Rob je ostao uz nju i dok je bila u bolnici. I on me zadivio. Mnogi ljudi ne bi bili toliko nesebični. Ta, tko se voli baktati po bolnicama. Na koncu je pobijedila rak i kad sam je vidio prošle godine, izgledala mi je isto kao i prije, čak možda i mlađe nego prije pet godina.

“Gina”, rekoh joj, “odakle ti ta silna energija? Morat ću te prijaviti na Istok, KGB-u. Mi tamo nismo navikli na ovakav optimizam i na toliko pozitivne energije. Trebalo bi ih upozoriti. Ili, ako ne njih, onda barem Hrvate”.

Naslovi njezinih knjiga silno su mi dopadljivi, “Every Kind of Wanting” i “Life in Men”. “Every Kind of Wanting” bavi se u velikoj mjeri onime što se događa oko trudnoće, pa to nisam čitao, jer sam neću zatrudnjeti, a nisam planirao niti nekoga drugog zatrudnjeti.

Ali, kad sam je slušao kako je čitala, vrlo glasno i vrlo razgovijetno, bilo mi je to i zabavno i vrlo lijepo lirski sročeno. Obadvije te knjige prodala je u Hollywood i nedavno su joj iz Netflixa javili da će na temelju njezinih romana snimiti televizijsku seriju. “Sada, kad zaradiš gomilu para”, rekoh joj, “nećeš više morati ni pisati, ni predavati”.

“Ne pada mi na pamet da prestanem”, rekla je.

Dok je predavala kreativno pisanje na Sveučilištu Illinois, u Chicagu, i pomagala svojim kćerima da upišu pristojne fakultete, upisala je doktorski studij iz engleske književnosti i sada piše disertaciju. Iako ima pedeset godina, njezino stajalište prema životu jest kao da je tek zinula. No, zna što radi, ima potrebu napisati još puno knjiga.

Pitam se što je to u ljudskom mozgu, da neki od nas tako lako odustaju, a neki nastavljaju živjeti i raditi kao da im se ništa strašno nije dogodilo. Pogledajte samo Solženjicina, on je doktorirao matematiku, što je već samo po sebi strašno, a nakon toga preživio i gulag i rak i diskoglazbu kad je emigrirao u Ameriku.

I nadživio je Sovjetski Savez, imperij za čije urušavanje je zaslužan i sam. Doduše, on nikada nije izgledao sretno, ali Gina usprkos svim životnim nedaćama i dalje izgleda sretno. Trumpe, pazi se!

(Preveo Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 05:15