ONA JE PLAKALA U JASTUK Slučajno sam čuo rečenicu koja mi nije bila upućena. Onda sam shvatio: govorile su o silovanju

Slučajno sam čuo rečenicu koja mi nije bila upućena. - Ona je plakala u jastuk - rekla je jedna mlada žena drugoj. Onda sam shvatio, govorile su o silovanju, možda onom u Zadru, možda o nekom drugom, nekoj djevojci, djevojčici ili ženi koju poznaju ili su za nju samo čule. Opisivale su stravu, trenutke kada je jedna djevojčica, djevojka, žena bila ubijana, kada je bespomoćno plakala i umirala. Ustvari, ne postoje riječ kojima bi se moglo i smjelo opisivati išta dalje od toga. - Ona je plakala u jastuk - optužba je radi koje bi sve kazne morale biti najteže, gdje nema mjesta obrazlaganju, analiziranju okolnosti, molbi za nekom blažom kaznom.

- Ona je plakala u jastuk - rečenica je radi koje se sva društva, ali prvenstveno ovo naše jer ga mi činimo i mi u njemu živimo, moraju stidjeti i zbog lakih kazni, i zbog svakog pitanja kako je žrtva bila odjevena, kako se ponašala, kako slikala i što je poručivala okolini. Nitko nije poručio tako nešto, ne postoji ta osoba koja je dopustila da ju se napadne, da se netko posluži njenim tijelom, ubije je i ostavi da se nosi s traumom koje se vjerojatno nikad neće riješiti. Na skupu “Pravda za djevojčice” u Zagrebu puštena je davna pjesma Šarla Akrobate o djevojci koja nema nikoga, nikoga da joj baš kada se budi s nekih osamnaest kaže da je voli. Bila bi to samo tužna pjesma o osamljenosti da grupa mladića u Zadru nije silovala djevojčicu, da je nisu godinu dana iskorištavali, ucjenjivali i psihički ubijali.

- Ona je plakala u jastuk - moguće je i opis onoga što je proživljavala. Nije imala, iz tko zna kojeg razloga, nikoga da joj kaže da je voli i da joj se to ne smije događati. Ali, nije nitko to rekao ni tim mladićima, nitko ih, očito, nikad nije poučio da se život ne odvija tako, da ne mogu računati biti dio normalnog društva, ako drugima oduzimaju ljudskost. I da nema osobitog razloga imati bilo kakvo razumijevanje za njih, da ih ne spašava mladost, ni nezrelost, baš ništa.

Mogu oni biti bijesni na društvo, na one koji su ih trebali učiti o životu, davati im primjere, jer očito im nitko nije rekao da se ljude ne iskorištava i ne napada. Ona je plakala u jastuk, a njima to nije bilo jasno “ne”. Nitko ih nije učio da “ne”, ali baš uvijek znači “ne”. Ne samo njih, užasno velik broj muškaraca to, očito, ne razumije. Nalaze opravdanje u riječima onog psihijatra koji misli da je to neki balkanski, narodni pristup i da muškarac ne bi bio muškarac ako bi odustao nakon prvog “ne”.

Rekao je i da je to dio osvajanja žena. Jer on to tako vidi i shvaća. I ne razumije što to znači kada neka žena plače u jastuk. Ne shvaća i ne brine ga da je jedna od četiri žena bila seksualno napadnuta, da se svaka dva dana u Hrvatskoj prijavi jedno silovanje i da na svako prijavljeno dolazi još petnaest neprijavljenih. Baš zbog ovakvih stavova. Jer hrvatsko društvo ne uči dječake, od vrtića, da se simpatija ne iskazuje udarcem niti bilo kakvim nasiljem, da “ne” znači “ne” i da se tako ne ponašaju ljudi. Zato ima smisla tražiti da početne, minimalne kazne budu visoke, da to znači najmanje tri godine u zatvoru. Zašto ne?

Svaki je vidio suze, svaki je vidio stravu u očima žene koju je napao, iskoristio je svoju snagu, njeno povjerenje i nije ga bilo briga, nije stao. Uostalom, što će društvu silovatelj na slobodi? Po čemu je taj bolji od onih koji su u ratu silovali? Zašto njih ne gonimo do kraja svega? Da, društvo je onoliko napredno kako se odnosi prema svojim djevojčicama i ženama. Mi našima nudimo jastuk da plaču, umjesto da snivaju sretne snove.