Ona koja na Musali pjevuši: Hajdemo kući tata, hajdemo kući tata

Kada je 1979. objavljena “Sarajevska zbirka” Abdulaha Sidrana, Sarajevo je dobilo svoju sliku, svoj oblik i arhitekturu. Zahvaljujući jednoj knjizi pjesama stvorena je legenda o gradu, koja će se razvijati i rasti sve do rata iz 1992, na koju će se nastaviti i nadograditi prvi filmovi Emira Kusturice, Novi primitivizam, Top lista nadrealista, kazališne predstave Mladena Materića, naracija koja će pronijeti Sarajevo jezičnim i književnim iskustvom susjednih zemalja, a onda i, posredno ili neposredno, uvjetovati i stvarati globalnu legendu o Sarajevu, kao nesumnjivo najvažnijem i najupečatljivijem južnoslavenskom toponimu u imaginariju zapadnog svijeta. I prije Sidranove zbirke bilo je pjesama o tom gradu, Ivo Andrić posvetio mu je neke od najsnažnijih pripovijedaka ovoga jezika, ali nigdje se i nikad, kao u ovoj knjizi i u ovoj godini - znamenitoj i po tome što je tada Sarajevu dodijeljena organizacija četrnaestih Zimskih olimpijskih igara - nije tako preklopio i pogodio duh mjesta i vremena s duhom jedne knjige. I to pjesničke knjige. A pjesme se ni u ono vrijeme nisu previše čitale, kao što se ne čitaju ni danas.

Skoro četrdeset godina kasnije, u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, objavljena je “Mostarska zbirka” Almina Kaplana. Vijest o njezinom izlasku do Mostara još nije stigla, a ako jednom i stigne, bit će to rubno i marginalno, bit će partikularno i ticat će se neke statistički beznačajnije mostarske manjine. Trud pjesnikov, veličanstven u svojoj uzaludnosti, ali i u potpunoj estetskoj ostvarenosti, ostat će, izvan konteksta njegove knjige, uzaludan, iako mu uspijeva isto što je uspijevalo i Sidranu: stvorio je legendu o gradu, Mostaru pružio sliku, oblik i arhitekturu, više nego i proslavljeni prethodnik u zjenicu je potrefio duh mjesta i trenutak epohe. Ali dok je Sidranovo Sarajevo - od kojeg, da i to bude jasno, u međuvremenu nije ostalo ništa - izraslo u dušama i sjećanjima onih koji su nastavili živjeti u tom gradu, uključujući i golemu većinu onih koji nikada nisu ni otvorili “Sarajevsku zbirku”, Kaplanov je Mostar nevidljivi grad. Ili grad koji nitko, baš nitko, ne želi vidjeti cijelog, nego svatko bira onaj fragment koji mu prija oku.

Sidran u “Sarajevsku zbirku” upisuje sebe, svoju sudbinu i intimu. Povijest grada je, važnim dijelom, i njegova osobna povijest, onako kako će se to u duhu i smislu nastaviti u prva dva Kusturičina filma. Kaplan je u “Mostarskoj zbirci” savršeno nevidljiv. On je samo u oku koje gleda i bilježi. Izvan toga njega nema. On u Mostaru ne živi. Jedna mu obala nije bliža od druge, niti jedan identitet od drugog. Zanima ga cijela slika. A takva je moguća samo ako ga - nema.

Mostar je, pokazao je to i protekli popis stanovništva, posljednji višenacionalni grad u Bosni i Hercegovini. Samo u Mostaru živ je multikulturalizam. Kakav, to je već druga stvar. Ali dok drugdje žive etnički gotovo savršeno monolitne zajednice, koje su slobodne da svoju većinsku volju ispoljavaju bez obzira na sentimente i volju preostalih manjinaca, u Mostaru žive i jedni i drugi. Trećih, istina, nema. Ili ih ima u pjesmi “Treći Mostar”:

S vremena na vrijeme,posmrtna povorka

Gmiže pravoslavnim grobljem

Ono je osunčano, odmah pored saborne crkve

Tu ukopavaju samo prijeratne Srbe

Odnekud, odnikud dođu

Svog umrlog polože

Uz cvijeće i svijeće

I onda odlaze

Autobusima

Nečujno

Kao ’93.

I cijela je pjesma na zadnjem stihu, na usporedbi. “Kao ’93”. I onda tačka. Sve što usporedbi prethodi kao da je priprema za pjesmu. Njezin kontekst, ono što je na kraju čini razumljivom. A pjesma jedna je riječ i jedan broj. Riječ eliotovska - kao. A broj naš.

Almin Kaplan rodio se 1985. u Mostaru. Ali nije Mostarac, nego je Stočanin. Pjesnik i prozni pisac, pripovjedač i romanopisac golemog dara. On je jedan od onih mladih pisaca - biva ih jedan ili nijedan u generaciji - za koje je lako znati, dovoljno je samo čitati, da će svojim djelima obilježiti neku i nečiju književnu budućnost. Teško je znati ili pretpostaviti čija će sutra biti književnost ovoga i ovih jezika, tko će objavljivati knjige i time ih činiti svojim, tko će ih čitati i time ih još više činiti svojim, ali je sigurno da će u toj književnosti Almin Kaplan biti važno ime, da će preusmjeravati njezine tokove, da će biti veliki pisac jednoga budućeg čitateljstva. Ali sve to čega će jednom biti postoji već i sad, u “Mostarskoj zbirci”, u njezinoj unutrašnjoj ostvarenosti, u silnoj ambiciji da se portretira izlomljeno lice jednoga grada i da se, makar i u knjizi, prikaže jedinstveni, cjeloviti Mostar, ali postoji to i u suštinskom gubitnitništvu, u autsajderskoj naravi Kaplanova pjesničkog pokušaja. On nastupa kao ničiji pjesnik koji nizakoga stvara nestvorivi svijet jednog Mostara. Stvara ga od slika i od situacija, dramskih minijatura, koje u čitateljevu iskustvu nalaze estetski korelativ, na kojem onda zasnivaju svoju ljepotu i neku tužnu i bolnu uzaludnost.

Evo pjesme koja se zove “Muzika”:

Stariji gospodin koji pati od demencije

Svakog bogovetnog dana

Odlazi na trg Musala

I prolaznike zapitkuje

Zašto ne počinje koncert?

Onda dolazi njegova kćer

Uzima ga pod ruku, nježno

Iz poluglasa, tek Neretvu

Da nadglasa, pjevuši

Hajdemo kući tata

Hajdemo kući tata.

I tako se u trenutku i u dramskom finalu susretnu i dodirnu dvije trajno razdvojene i u beskraju Svemira nespojive zbilje: zbilja dementnog gospodina, koji odlazi na Musalu, jer svakoga dana očekuje koncert o kojem nitko drugi nikada neće saznati ništa, i zbilja Kaplanovog Mostara, s kojim čitatelj sravnjuje svoja životna iskustva, u kojem kćer uzima oca pod ruku i tiho mu, nehotice, iz dana u dan pjevuši: hajdemo kući tata, hajdemo kući tata. Njoj nije na umu nikakvo pjevanje, a još manje da bi njezin svakodnevni refren mogao biti, i da jest, koncert za njezina oca. Samo bi da ga vodi kući, i da se ovo jednom svrši.

Pjesma nastaje u pogledu i doživljaju onoga tko nevidljiv stoji sa strane, Kaplanova pjesničkog i dramskog subjekta, koji na genijalan način, u jednoj riječi, u tom pjevušenju, spaja dvije obale koje se, već po logici rijeke koja između njih teče, nikada neće spojiti. Na jednoj je strani ludi otac, na drugoj je neluda kćer, s cijelim neludim svijetom. I oni se, eto, sretnu u njenom pjevušenju, na njegovom koncertu.

Sidranova “Sarajevska zbirka” obilježena je idealizmom epohe. A svaki je idealizam u suštini oblik optimizma, oduševljenog iščekivanja sretnog kraja. U “Mostarskoj zbirci” Almina Kaplana više nikakvog idealizma nema. Samo potreba, intimna i duboko besciljna, da se razumiju svi. Ili je, možda, tu riječ o najuzvišenijem cilju, uopće? Da nam pjesnikovo ime i prezime drukčije zvuče, netko bi sad sigurno rekao - kršćanskom cilju. Međutim, nema to veze s kršćanstvom, kao ni s jednim drugim religijskim i vjersko-ideološkim konceptom. Pokušaj da se razumiju svi, da se razumije svatko - još jednom to recimo - sveti je književni cilj.

Mostar iz Kaplanove knjige grad je živog, neunificiranog sjećanja. To sjećanje je nepomirljivo, i pjesnik nježno ali precizno registrira njegovu nepomirljivost, ali zar ne treba upravo tako biti? Pomirena sjećanja trenutak su prije zaborava.

U prvoj pjesmi zbirke, šokantnoj u svojoj začudnosti, u “Mostarskoj noći”, “Samo tada” kad ne postoji ni lijevo ni desno, i sve kad tone u san i u jad, “Samo tada - /Tito se popne na križ /// I spava”. Onaj tko bi da upita a zašto baš Tito, taj ništa ne razumije i ništa ne zna o vjerskim i profanim kultovima onoga prethodnog Mostara, koji traje kao podloga izgrebanog palimpsesta ovome današnjem Mostaru.

Pogovor knjizi sačinio je Semezdin Mehmedinović, pjesnik sa čijom je poetikom Almin Kaplan u neuspodredivo prisnijoj vezi nego s poetikom Abdulaha Sidrana. Sve je ovo, na neki način, i započelo sa “Sarajevo bluesom”, a možda i s, prije toga, predratnim “Emigrantom”. Nekad davno smjelo je zvučala tvrdnja da pisac bira vlastitu tradiciju. Danas, to je temeljna istina ne samo žive književnosti nego i života: pisac tradira svoje prethodnike da bi životu dao formu.