James Hoyt, poštar koji je preminuo prošli tjedan, bio je posljednji preživjeli od četvorice američkih vojnika koji su prvi ušli u nacistički koncentracijski logor Buchenwald i oslobodili ga, ali to gotovo cijeli život nikome nije spominjao, iako je desetljećima nakon što je 1945. naišao na buchenwaldske grozote bolovao od PTSP-a i diskretno se liječio. Hoyt, koji je doživio 83 godine, imao je 19 kada je kroz pukotinu u bodljikavoj žici pod visokim naponom ušao u jedno od glavnih nacističkih poprišta mučenja i istrebljivanja ljudi - uglavnom Židova, ali i Roma, političkih nepoćudnika, “nesavršenih” Nijemaca i drugih.
Horor-film uživo
- To na što smo naišli, moralo nas je potpuno promijeniti - priznao je nedavno kada je dotad zaključanu ladicu mučnih sjećanja počeo otvarati pred jednim publicistom. Uz ostalo, u Buchenwaldu su vidjeli srca vađena bez anestezije dotad živim, ali već izmučenim i iscrpljenim logorašima.
Na Hoytov sprovod u katoličku crkvu Svete Marije prije nekoliko dana došlo je stotinjak ljudi. Vjersku službu predvodio je velečasni Edmond Dunnkoji se prisjetio dana kad je posjećivao Jamesa i njegovu suprugu: - Pozvali bi me na ručak. Sjedio bih preko puta Jima, Doris je bila sa strane, gledao sam ga i razmišljao kako je preda mnom istinski heroj.
No, taj heroj, poput mnogih stvarnih junaka, nije volio o tome pričati, pa ni spominjati dogaÐaje od 11. travnja 1945. kada je počelo oslobađanje više od 21.000 preostalih zatočenika jednog od većih logora grozota i neizmjerne patnje u Trećem Reichu.
Heroj maskiran u poštara
Umjesto hvaljenja svojom ulogom u vraćanju nade i života onima koje su već napustili i nada i najveći dio životne snage, Hoyt je više od tri desetljeća raznosio poštu u Oxfordu, mjestašcu sa 700 stanovnika u američkoj saveznoj državi Iowi, u kojemu je proveo cijeli život. Rijetkima se povjerio, a meÐu takvima su bili svećenik i psihoterapeuti. U povremenim razgovorima s njima oporavljao se od noćnih mora koje su ga proganjale. “Projekt Oxford” naslov je knjige koja će uskoro niti tiskana. Njezin autor Stephen Bloom razgovarao je posljednjih godina u Oxfordu s Hoytom kojega je našao proučavajući podatke o četvorki koja je prva ušla u Buchenwald.
- Tamo su tisuće ljudskih tijela bile naslagane na velike gomile. Žena jednog od SS-ovaca vidjela je na ruci logoraša tetovažu koja joj se svidjela te je dala izrezati tu kožu i od nje napraviti pokrivalo za svjetiljku, koje sam vidio - prisjećao se i dalje užasnuti Hoyt. A ipak, sve je to bilo prožeto osjećajem neopisive bliskosti s logorašima i ponosa na te ljude.
Zahvalnost duga 63 godine
Kada su vojnik Hoyt i njegova tri suborca - satnik Frederic Kefferi narednici Herbert Gottschalki Harry Ward- ušli u koncentracijski logor, i kada su logoraši vidjeli da Gottschalk, čovjek njemačkoga podrijetla koji je govorio njemački, nije jedan od njihovih mučitelja, nego da su to ljudi koji su ih došli spasiti, ti su logoraši, dotad već pretvoreni u jedva hodajuće kosture, zgrabili Amerikance svojim krhkim rukama i počeli ih oduševljeno bacati u zrak. Ta neobjašnjiva snaga, ta zahvalnost, bila je svjetlo koje je toga sivog proljetnog dana obasjalo i Jima Hoytate ga vodilo kroz život sljedeće 63 i pol godine.
Ahmed Salihbegović
Horor-film uživo
Heroj iz Buchenwalda o užasima koje je vidio govorio je samo svećeniku i terapeutu |
Na Hoytov sprovod u katoličku crkvu Svete Marije prije nekoliko dana došlo je stotinjak ljudi. Vjersku službu predvodio je velečasni Edmond Dunnkoji se prisjetio dana kad je posjećivao Jamesa i njegovu suprugu: - Pozvali bi me na ručak. Sjedio bih preko puta Jima, Doris je bila sa strane, gledao sam ga i razmišljao kako je preda mnom istinski heroj.
No, taj heroj, poput mnogih stvarnih junaka, nije volio o tome pričati, pa ni spominjati dogaÐaje od 11. travnja 1945. kada je počelo oslobađanje više od 21.000 preostalih zatočenika jednog od većih logora grozota i neizmjerne patnje u Trećem Reichu.
Heroj maskiran u poštara
Stephen Bloom ipak je nedavno razgovarao s Hoytom i o tome piše knjigu
|
- Tamo su tisuće ljudskih tijela bile naslagane na velike gomile. Žena jednog od SS-ovaca vidjela je na ruci logoraša tetovažu koja joj se svidjela te je dala izrezati tu kožu i od nje napraviti pokrivalo za svjetiljku, koje sam vidio - prisjećao se i dalje užasnuti Hoyt. A ipak, sve je to bilo prožeto osjećajem neopisive bliskosti s logorašima i ponosa na te ljude.
Američki su vojnici u Buchenwaldu 15. travnja 1945. snimili ovu fotografiju koja je postala simbol nacističkih logora. Neki od logoraša s fotografije još su živi - talijanska La Repubblica slijedila je njihove tragove prema dokumentima pronaÐenima u arhivu Bad Arolsen |
Zahvalnost duga 63 godine
Kada su vojnik Hoyt i njegova tri suborca - satnik Frederic Kefferi narednici Herbert Gottschalki Harry Ward- ušli u koncentracijski logor, i kada su logoraši vidjeli da Gottschalk, čovjek njemačkoga podrijetla koji je govorio njemački, nije jedan od njihovih mučitelja, nego da su to ljudi koji su ih došli spasiti, ti su logoraši, dotad već pretvoreni u jedva hodajuće kosture, zgrabili Amerikance svojim krhkim rukama i počeli ih oduševljeno bacati u zrak. Ta neobjašnjiva snaga, ta zahvalnost, bila je svjetlo koje je toga sivog proljetnog dana obasjalo i Jima Hoytate ga vodilo kroz život sljedeće 63 i pol godine.
Ahmed Salihbegović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....