Ostaje li za rafineriju u Bosanskom Brodu samo radikalno rješenje?

Poprilično je simptomatična spoznaja da se intenzivniji javni iskazi bunta građana Slavonskog Broda protiv zagađenja koje dolazi iz rafinerije u susjednom Bosanskom Brodu javljaju periodički, svake četiri godine uoči lokalnih izbora u tom gradu. Ipak, još je simptomatičnija činjenica da se ti događaji ponavljaju, od izbora do izbora, bez ikakve promjene. Vlade se mijenjaju, ministri dolaze i odlaze, a u Brodu je sve isto. Vjeruje li itko da će se išta promijeniti nakon vikend prosvjeda zelenih aktivista i građana koji su najavili i tužbu protiv Janafa čijim se cijevima naftom opskrbljuje sporna rafinerija? Vjerojatno neće, no radikalni problemi ponekad zahtijevaju radikalna rješenja, a u slučaju Rafinerije Bosanski Brod problem je uistinu postao radikalan. Je li, stoga, došlo vrijeme za zatvaranje ventila? Autor ovog teksta u prošlosti se konzistentno protivio takvim inicijativama. Smatrao sam kako bi takvo postupanje izazvalo puno više štete nego koristi, Janaf izvrgnulo potencijalno skupim sudskim sporovima te trajno narušilo odnose između stanovnika dvaju Brodova - osuđenih da i nakon toga žive jedni pokraj drugih.

Naime, čak i da se u drugi plan stave poslovni interesi Janafa, treba biti svjestan činjenice da je Rafinerija Bosanski Brod najveći privredni subjekt u Republici Srpskoj, najveći tamošnji poslodavac o čijem poslovanju ovise tisuće radnih mjesta, te najveća strana investicija tamo uopće. Također treba znati da rafinerija već godinama posluje s golemim gubicima zbog kojih bi vjerojatno bila zatvorena odavno da se njezin vlasnik - ruska državna naftna kompanija Zarubežnjeft - vodi isključivo poslovnom logikom. S tim na umu, jasno je kako je sporna rafinerija poluga svojevrsnog modela ekonomske pomoći Rusije Republici Srpskoj pa bi onemogućavanje njezina funkcioniranja obustavom isporuke nafte s jedne strane bilo shvaćeno kao udarac cijelom tamošnjem gospodarstvu te izazvalo reciprocitetnu odmazdu vlasti u Republici Srpskoj, a s druge možda ne bi bilo ni konačno rješenje jer bi zbog posebnih odnosa ruski vlasnik nakon toga možda investirao u razvoj alternativnog načina dobave sirovine (gradnja željezničke pruge), bez obzira na to koliko to ulaganje bilo neisplativo.

No, iz suprotne perspektive, Rafinerija Bosanski Brod - ako ikad želi doći u sferu rentabilnog poslovanja - morala bi razvijati svoj biznis i opskrbljivati područje Hrvatske, što je nemoguće u trenutačnim okolnostima i uz imidž bezobzirnog zagađivača. Zbog svih tih preispletenih interesa, vjerovao sam da je moguće pronaći kompromisno rješenje, dogovor koji bi osigurao miran suživot. Ako taj dogovor i nije moguće ostvariti s trenutačnim političkim vodstvom Republike Srpske, činilo mi se da ga hrvatski dužnosnici mogu postići u pregovorima sa Zarubežnjeftom i ruskom državom. Uostalom, veći dio ekoloških problema rafinerije bio bi riješen uvođenjem prirodnog plina kao energenta kad se u postrojenju više ne bi trebalo spaljivati visokosumporno lož-ulje. Relativno jeftin i brz način da se to napravi bila bi gradnja kratkog interkonektora na hrvatski plinski sustav. Ipak, Republika Srpska dosad je to odbijala zbog političkih razloga, inzistirajući da će dobavu plina osigurati spojem na Srbiju u sklopu velikog ruskog projekta Južni tok. Kako je Južni tok u međuvremenu propao, a novih planova za gradnju regionalnih plinovoda nema, u cijelu se priču uključila i hrvatska diplomacija, pa čak i sama predsjednica Republike izravno komunicirajući s ruskim ministrom vanjskih poslova o cijeloj priči. Ipak, nakon ruskih uvjeravanja da će problem biti riješen, hladan tuš došao je prije nekoliko tjedana kad je premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, opet odbio bilo kakvu mogućnost plinovodnog povezivanja s Hrvatskom.

Dakle, sve inicijative za racionalnu raspravu su iscrpljene pa je pitanje što je preostalo. Neki domaći naftni eksperti danas predlažu da se zabrani transport visokosumporne nafte Janafom za brodsku rafineriju. Na taj bi način s jedne strane zbog kvalitetnije sirovine bio umanjen negativni ekološki otisak rada rafinerije, dok bi s druge strane vlasnici bili financijski penalizirani nužnošću da kupuju skuplju vrstu nafte, što bi ih možda potaknulo da sjednu za stol. Dakako, nema sumnje da bi Dodik takvu mjeru iskoristio za propagandne svrhe i jačanje svojih poznatih teza o agresiji Zapada na bosanske Srbe, no što je preostalo? Građani Bosanskog Broda izvrgnuti su znatnom zagađenju koje nastaje u njihovu susjedstvu, zagađivač odbija na bilo koji način popraviti svoje djelovanje. Situacija je radikalna. Ni rješenje, čini se, ne može biti drukčije.