Paviljon koji je Vjenceslav Richter projektirao za nastup Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine, ubraja se među značajna ostvarenja hrvatske arhitekture 20. stoljeća.
U svestranom opusu arhitekta koji se jednako uspješno realizirao na području arhitekture, slikarstva, kiparstva, dizajna i teorije, izložbena arhitektura zauzima jedno od najistaknutijih mjesta. S obzirom na relativno malobrojne realizirane Richterove projekte, ovaj paviljon tim je značajniji.
Za povijest moderne hrvatske arhitekture, Richterov je paviljon bitan i kao jedno od malobrojnih arhitektonskih djela realiziranih u inozemstvu, koji je gotovo u cijelosti sačuvan u izvornom stanju.
Naime, za razliku od većine izložbenih paviljona koji su po završetku izložbe demontirani i uklonjeni, Richterov je paviljon jedan od rijetkih koji je dobio novu namjenu. Otkupljen je za potrebe katoličke škole Sint-Paulus College, te je od početka šezdesetih sve do danas, u funkciji, s minimalnim preinakama u toj funkciji i danas.
Bivši jugoslavenski paviljon s EXPO-a 58 nalazi se 80-ak kilometara od Bruxellesa, i ima status zaštićenog spomenika kulture, a u prilog svijesti o njegovoj vrijednosti govori i živa promotivna aktivnost godišnjih izložbi. Tokom jednogodišnjeg studijskog boravka u Belgiji, povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer bavila se, između ostalog, i proučavanjem ovog paviljona i na temelju tog istraživanja uskoro će objaviti knjigu u izdanju nakladnika Horetzky.
Istraživanje Jasne Galjer uključilo je sve belgijske institucije u kojima se nalazi dokumentacija vezana uz Expo, među kojima je i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Gentu.
Naime, 1998. dvojica studenata s tog fakulteta koji su radili diplomske radove o paviljonu, odnosno St. Paulus Collegeu u Wevelgemu, posjetila su Richtera u njegovom domu u Zagrebu. Tom prilikom od njega su posudili kompletnu dokumentaciju o paviljonu, koja je i uvrštena u diplomski rad i uredno označena kao "arhiv Richter".
Međutim, kako navodi Jasna Galjer, kada je zatražila dokumentaciju na uvid, autor navedenog diplomskog rada, Thomas Feyen, uputio ju je na svojeg mentora prof. Emiela de Kooninga s fakulteta.
Problem je nastao kada je i tu dobila odgovor da se predmetna dokumentacija ne nalazi u tamošnjem arhivu, a u međuvremenu su se neke od fotografija i crteža označene u Feyenovu diplomskom radu, kao "arhiv Richter", pojavile u nedavno objavljenoj knjizi o arhitekturi EXPO-a kao privatna zbirka de Kooninga. Jasna Galjer kaže:
- Paradoksalno, Belgija se tako našla u dvojnoj ulozi, s jedne strane, paviljon u Wevelgemu ima status spomenika kulture, a s druge strane, originalne fotografije, crteži i druga dokumentacija otuđeni su i nedostupni za istraživanje. U okolnostima gdje u Richterovoj ostavštini, koja je sastavni dio njegove donacije o kojoj brine zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, nema ni jedne jedine fotografije, crteža i nacrta tog paviljona. Apsolutno je neprihvatljivo da originalna dokumentacija naprosto "potone" na taj način, a nigdje drugdje u Zagrebu je nema - objašnjava.
Jasna Galjer navodi da nigdje u Richterovoj ostavštini nema zapisa da je Richter spomenute fotografije poklonio, a u nekoliko navrata spominjao je u intervjuima kako mu se u Belgiji tiska monografija, koja nikada nije objavljena.
O cijelom slučaju informirala je Branku Šulc, pomoćnicu ministra kulture, kao i Snježanu Pintarić, ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti, kako bi se institucionalnim putem pokušalo vratiti otuđenu dokumentaciju koja pripada nacionalnoj kulturnoj baštini.
Iz MSU su o tome poslali sljedeći odgovor: "Fotografije Jugoslavenskog paviljona u Bruxellesu trenutačno se nalaze u posjedu gospodina de Kooninga. Prema postojećoj privatnoj korespodenciji između Vjenceslava Richtera i de Kooninga, kao i njegovih studenata Thomasa Feyena i Thomasa Stroobandta, Vjenceslav Richter je posudio spomenute fotografije za potrebe istraživačkog rada prije no što je Zbirka predana na upravljanje MSU i one do danas nisu vraćene. S obzirom na to da se radi o izuzetno vrijednom materijalu, Muzej će u suradnji s gospođom Nadom Kares-Richter tražiti povrat tog materijala.
Posebno zanimljiv segment postava slike su i skulpture koje su reprezentirala suvremenu jugoslavensku umjetnost, među kojima se ističu Bik Vojina Bakića, i šest metara dugački reljef Dušana Džamonje. Iz dokumentacije o jugoslavenskom nastupa na Svjetskoj izložbi 1958. vidljivo je da su pripreme bile ozbiljne. Osnovna intencija je bila pokazati razvojne potencijale tadašnje države, s time da je postojala visoka razina svijesti o važnosti kulture za njihovu promociju. - Taj spoj ideologije i kulture dao je iznimne rezultate-tvrdi Jasna Galjer
Sljedeće godine bit će pedeseta obljetnica EXPO-a i raste interes za sve što je vezano uz važnu Svjetsku izložbu. Naime, EXPO u Bruxellesu, za koji je Richter projektirao paviljon, bila je prva poslijeratna izložba tog formata i zemlje sudionice uložile su puno truda u predstavljanje koje je vidjelo 42 milijuna ljudi. Izložba je bila pravi spektakl u velikom šumovitom parku na rubu glavnog belgijskog grada.
Zanimljivo je, navodi Jasna Galjer, da je jedan od vodećih teoretičara moderne arhitekture, Bruno Zevi, sveukupni dojam arhitekture EXPO-a u Bruxellesu ocijenio negativno, kao "izložbu neuroze". Kao i u tadašnjoj blokovskoj podjeli svijeta, glavni protagonisti, ujedno suparnici i takmičari na EXPO-u, bile su dvije svjetske velesile - SAD i SSSR. Protagonisti hladnoratovske politike našli su se tako jedan do drugog, natječući se u veličini paviljona i atraktivnosti izložaka. I dok je Amerika nastojala u što je moguće boljem svjetlu predstaviti američki način života, SSSR je odnio pobjedu, ponajviše zahvaljujući predstavljanju Sputnika.
Usprkos velikoj konkurenciji, naš su paviljon izdvojili svi relevatni časopisi, među kojima su Domus i L'architecture d'aujourd'hui. Za naš nastup Jasna Galjer navodi: "Jugoslavija je imala natječaj na saveznoj razini, na kojemu je od hrvatskih arhitekata sudjelovao i Ivan Vitić. Bila su dva kruga i u drugom je krugu pobijedio rad Vjeceslava Richtera i Emila Webera. Kasnije se Weber kao koautor projekta gubi."
Prema prvobitnoj koncepciji, paviljon je trebao biti ovješen na središnjem 70- metarskom stupu koji je dolje završavao na vodenoj površini, a nosila ga je čelična mreža s koje je na osam kablova visio paviljon. Na žalost, nastavlja Galjer, ta je Richterova vizionarska ideja "temelja u zraku" bila previše radikalna te se od nje odustalo s obrazloženjem da je prekomplicirana.
Patricia Kiš
U svestranom opusu arhitekta koji se jednako uspješno realizirao na području arhitekture, slikarstva, kiparstva, dizajna i teorije, izložbena arhitektura zauzima jedno od najistaknutijih mjesta. S obzirom na relativno malobrojne realizirane Richterove projekte, ovaj paviljon tim je značajniji.
Za povijest moderne hrvatske arhitekture, Richterov je paviljon bitan i kao jedno od malobrojnih arhitektonskih djela realiziranih u inozemstvu, koji je gotovo u cijelosti sačuvan u izvornom stanju.
Naime, za razliku od većine izložbenih paviljona koji su po završetku izložbe demontirani i uklonjeni, Richterov je paviljon jedan od rijetkih koji je dobio novu namjenu. Otkupljen je za potrebe katoličke škole Sint-Paulus College, te je od početka šezdesetih sve do danas, u funkciji, s minimalnim preinakama u toj funkciji i danas.
Bivši jugoslavenski paviljon s EXPO-a 58 nalazi se 80-ak kilometara od Bruxellesa, i ima status zaštićenog spomenika kulture, a u prilog svijesti o njegovoj vrijednosti govori i živa promotivna aktivnost godišnjih izložbi. Tokom jednogodišnjeg studijskog boravka u Belgiji, povjesničarka umjetnosti Jasna Galjer bavila se, između ostalog, i proučavanjem ovog paviljona i na temelju tog istraživanja uskoro će objaviti knjigu u izdanju nakladnika Horetzky.
Istraživanje Jasne Galjer uključilo je sve belgijske institucije u kojima se nalazi dokumentacija vezana uz Expo, među kojima je i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Gentu.
Naime, 1998. dvojica studenata s tog fakulteta koji su radili diplomske radove o paviljonu, odnosno St. Paulus Collegeu u Wevelgemu, posjetila su Richtera u njegovom domu u Zagrebu. Tom prilikom od njega su posudili kompletnu dokumentaciju o paviljonu, koja je i uvrštena u diplomski rad i uredno označena kao "arhiv Richter".
Međutim, kako navodi Jasna Galjer, kada je zatražila dokumentaciju na uvid, autor navedenog diplomskog rada, Thomas Feyen, uputio ju je na svojeg mentora prof. Emiela de Kooninga s fakulteta.
Problem je nastao kada je i tu dobila odgovor da se predmetna dokumentacija ne nalazi u tamošnjem arhivu, a u međuvremenu su se neke od fotografija i crteža označene u Feyenovu diplomskom radu, kao "arhiv Richter", pojavile u nedavno objavljenoj knjizi o arhitekturi EXPO-a kao privatna zbirka de Kooninga. Jasna Galjer kaže:
- Paradoksalno, Belgija se tako našla u dvojnoj ulozi, s jedne strane, paviljon u Wevelgemu ima status spomenika kulture, a s druge strane, originalne fotografije, crteži i druga dokumentacija otuđeni su i nedostupni za istraživanje. U okolnostima gdje u Richterovoj ostavštini, koja je sastavni dio njegove donacije o kojoj brine zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, nema ni jedne jedine fotografije, crteža i nacrta tog paviljona. Apsolutno je neprihvatljivo da originalna dokumentacija naprosto "potone" na taj način, a nigdje drugdje u Zagrebu je nema - objašnjava.
Jasna Galjer navodi da nigdje u Richterovoj ostavštini nema zapisa da je Richter spomenute fotografije poklonio, a u nekoliko navrata spominjao je u intervjuima kako mu se u Belgiji tiska monografija, koja nikada nije objavljena.
O cijelom slučaju informirala je Branku Šulc, pomoćnicu ministra kulture, kao i Snježanu Pintarić, ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti, kako bi se institucionalnim putem pokušalo vratiti otuđenu dokumentaciju koja pripada nacionalnoj kulturnoj baštini.
Iz MSU su o tome poslali sljedeći odgovor: "Fotografije Jugoslavenskog paviljona u Bruxellesu trenutačno se nalaze u posjedu gospodina de Kooninga. Prema postojećoj privatnoj korespodenciji između Vjenceslava Richtera i de Kooninga, kao i njegovih studenata Thomasa Feyena i Thomasa Stroobandta, Vjenceslav Richter je posudio spomenute fotografije za potrebe istraživačkog rada prije no što je Zbirka predana na upravljanje MSU i one do danas nisu vraćene. S obzirom na to da se radi o izuzetno vrijednom materijalu, Muzej će u suradnji s gospođom Nadom Kares-Richter tražiti povrat tog materijala.
|
|
| Belgija se našla u dvojnoj ulozi. Paviljon u Wevelgemu ima status spomenika kulture, a originalna dokumentacija je nedostupna
|
Nigdje se u Richterovoj ostavštini ne spominje da je on fotografije poklonio. Belgijanci su mu obećali i monografiju koja nikad nije izašla
|
Posebno zanimljiv segment postava slike su i skulpture koje su reprezentirala suvremenu jugoslavensku umjetnost, među kojima se ističu Bik Vojina Bakića, i šest metara dugački reljef Dušana Džamonje. Iz dokumentacije o jugoslavenskom nastupa na Svjetskoj izložbi 1958. vidljivo je da su pripreme bile ozbiljne. Osnovna intencija je bila pokazati razvojne potencijale tadašnje države, s time da je postojala visoka razina svijesti o važnosti kulture za njihovu promociju. - Taj spoj ideologije i kulture dao je iznimne rezultate-tvrdi Jasna Galjer
|
Predstavljanje razvoja SFRJ
|
Sljedeće godine bit će pedeseta obljetnica EXPO-a i raste interes za sve što je vezano uz važnu Svjetsku izložbu. Naime, EXPO u Bruxellesu, za koji je Richter projektirao paviljon, bila je prva poslijeratna izložba tog formata i zemlje sudionice uložile su puno truda u predstavljanje koje je vidjelo 42 milijuna ljudi. Izložba je bila pravi spektakl u velikom šumovitom parku na rubu glavnog belgijskog grada.
Zanimljivo je, navodi Jasna Galjer, da je jedan od vodećih teoretičara moderne arhitekture, Bruno Zevi, sveukupni dojam arhitekture EXPO-a u Bruxellesu ocijenio negativno, kao "izložbu neuroze". Kao i u tadašnjoj blokovskoj podjeli svijeta, glavni protagonisti, ujedno suparnici i takmičari na EXPO-u, bile su dvije svjetske velesile - SAD i SSSR. Protagonisti hladnoratovske politike našli su se tako jedan do drugog, natječući se u veličini paviljona i atraktivnosti izložaka. I dok je Amerika nastojala u što je moguće boljem svjetlu predstaviti američki način života, SSSR je odnio pobjedu, ponajviše zahvaljujući predstavljanju Sputnika.
Usprkos velikoj konkurenciji, naš su paviljon izdvojili svi relevatni časopisi, među kojima su Domus i L'architecture d'aujourd'hui. Za naš nastup Jasna Galjer navodi: "Jugoslavija je imala natječaj na saveznoj razini, na kojemu je od hrvatskih arhitekata sudjelovao i Ivan Vitić. Bila su dva kruga i u drugom je krugu pobijedio rad Vjeceslava Richtera i Emila Webera. Kasnije se Weber kao koautor projekta gubi."
Prema prvobitnoj koncepciji, paviljon je trebao biti ovješen na središnjem 70- metarskom stupu koji je dolje završavao na vodenoj površini, a nosila ga je čelična mreža s koje je na osam kablova visio paviljon. Na žalost, nastavlja Galjer, ta je Richterova vizionarska ideja "temelja u zraku" bila previše radikalna te se od nje odustalo s obrazloženjem da je prekomplicirana.
|
Expo u sjeni hladnog rata
|
|
|
Patricia Kiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....