OTUŽAN PROBLEM ČOVJEČANSTVA: SVI SU PODBACILI U ZAJEDNIŠTVU Virus se širi, a umjesto organiziranja zajedničke obrane, krenule svađe i 'strateške' igre

Dosad smo u Covidu-19 naučili kako nemamo precizan i jasan odgovor na brojna zabrinjavajuća pitanja. Koronavirus proizvodi dilemu za nedoumicom. Zašto talijanska pokrajina Lombardija ima smrtnost 17 posto, a Veneto 5 posto? Je li moguće da je to samo zbog toga jer je Lombardija na početku zaraze hospitalizirala osjetno veći broj oboljelih, ili za razliku u smrtnosti moramo kriviti više faktora - soj virusa, provođenje epidemioloških mjera, agresivnost terapija koje su primali oboljeli? To je samo jedan primjer.

Svijet prema službenim statistikama broji više od 1,45 milijuna zaraženih i oko 90.000 mrtvih, a možemo biti sigurni da je stvarni broj oboljelih viši. No, opet ne znamo je li oboljelih puno više ili samo malo više. Možemo se samo pitati je li broj smrtnih slučajeva prouzročen ponajprije koronavirusom realan ili uopće nije. Je li smrtnost 1 posto ili 10 posto? Ne možemo ni reći koji je pravi postotak onih koji su preboljeli zarazu. Znamo da se broj zaraženih brzo povećava, ali nismo u stanju pouzdano predvidjeti dinamiku pandemije.

Procjene rizika ekonomskog i socijalnog sustava rade se na nepouzdanim brojevima i još nepouzdanijim modelima. Nadamo se da će toplo vrijeme zauzdati širenje virusa, ali ne znamo hoće li doista biti tako, baš kao što ne znamo kakve su šanse za jesenski povratak koronavirusa ili pak njegovo mutiranje. Isto tako, možemo zaključiti kako bismo u slučaju eksponencijalnog rasta oboljelih mogli prebrojiti 30 milijuna zaraženih i 1,35 milijuna mrtvih prije nego zamah virusa izgubi snagu.

Izbacuju se strašne procjene za koje je sigurno ne samo da vjerojatno griješe u okvirima prihvatljive statističke greške, nego možda dramatično; 50 ili više posto. I što je najgore, pojma nemamo može li taj horor scenarij biti još strašniji ili zapravo gledamo masovnu histeriju uz koju nitko neće primijetiti da ukupni broj mrtvih nije znatno povećan.

Ono u što možemo biti sigurni s tolikim brojem nepoznanica jest da nam jedino znanost može ponuditi odgovore na sva pitanja, baš kao i konačno rješenje.

Svejedno je hoće li rješenje doći u obliku cjepiva, lijeka ili strogih naputaka kojih ćemo se morati pridržavati želimo li zaustaviti pandemiju.

Budući da bi se čovječanstvo trebalo kladiti na znanost, strahovito je podbacilo u njezinu financiranju. MMF je procijenio da su vlade izdvojile oko 8000 milijardi dolara za razne fiskalne potpore, dok, s druge strane, svjetskoj znanosti (prema Global Preparedness Monitoring Boardu Svjetske zdravstvene organizacije) nedostaje oko 8 milijardi dolara da bi financirala istraživanja. Zašto svijet ne želi hitno alocirati tisuću puta manje za ono što mu može donijeti rješenje, dok je u stampedo stilu požurio dati za potpore koje ionako neće biti dostatne ne bude li znanstvenog rješenja?

Prvo, ljudski rod nije se pokazao veličanstvenim kad je u pitanju planiranje zajedničkih globalnih aktivnosti i, drugo, kao vrsti nam je karakteristično da se uzbudimo u slučaju opasnosti te često reagiramo histerično. Kao lovcima skupljačima takav instinkt nam je spašavao život. Može li danas ugroziti opstanak? Vjerojatno. Premalo je orijentira, premalo jasnih odgovora.

Evo još primjera za podršku tezi o nesigurnosti i neizvjesnosti.

Danska, Češka i Austrija već hrabro planiraju izlazak iz strogih epidemioloških mjera, a jedan Singapur, koji se uspješno i navodno meritokratski branio od pandemije, upravo se suočava s trećim Covid-19 valom i diže neviđene restrikcije. Hong Kong također je u sličnoj situaciji, ali nastavlja vjerovati u zaštitne maske.

Čak im i restorani ostaju otvoreni uz socijalno distanciranje na dva i pol metra. Oba grada imaju osjetno više stanovnika nego Hrvatska. A mala Hrvatska pokušava u izolaciju staviti mikro općine. Istodobno, Wuhan s jedanaest milijuna stanovnika nakon 76 dana izlazi iz blokade, 55.000 frustriranih ljudi sprema se na bijeg. Je li Covid-19 pušten u ostatak Kine? I tko će tu na kraju ispasti pametan? Sigurno ne svi.

Posebno je teška rasprava u vezi s tim kako spasiti ekonomiju. Veći dio ekonomista i poduzetnika uvjeren je da ublažavanje epidemioloških mjera može podići ekonomsku aktivnost. Savršeno logično. Ali bez historijskih primjera. No, oni ipak postoje. Istraživanje “Pandemics Depress the Economy, Public Health Interventions Do Not: Evidence from the 1918. Flu” napravili su Sergio Correia, Stephan Luck i Emil Verner u ožujku ove godine za američke Federalne rezerve.

Njihova teorija, utemeljena na iskustvu gripe 1918. u američkim gradovima, govori da su oni gradovi koji su brže uveli stroge epidemiološke mjere nakon suzbijanje pandemije imali brži gospodarski rast, odnosno rast zaposlenosti. No, isto tako je jasno da 2020. nije 1918. godina. Danas je struktura i dinamika ekonomskih aktivnosti dramatično drukčija. U ovoj dilemi možemo imati samo instinkte. Nekako se logičnijim čini da bi danas uz pomoć pametnih i strogih epidemioloških mjera trebalo zadržati bilo ekonomskih aktivnosti preuzimajući racionalni rizik drakonskih epidemioloških mjera. No, tko će ga znati. Tu nam ni znanost u ovom trenutku ne može pomoći.

Postoji jedan vrlo prozaičan i čak pomalo otužan problem čovječanstva: sve je očitije da su države, zajednice država i internacionalne institucije jako podbacile u jednoj vrlo jednostavnoj, ljudskoj stvari. U zajedništvu. Zajedništvo je spašavalo obitelji plemena tijekom povijesti ljudskog roda, trebalo bi i čovječanstvo. Čak je pomalo čudno kako puki strah od prevelikog broja nepoznanica nije svjetske lidere natjerao na traženje zajedničkih rješenja. Čovječanstvo bi se isto tako moglo obračunavati sa svemircima kao što se trenutačno bori s čudnim koronavirusom, samo što bi u okršaju sa svemircima svijest o nužnom zajedništvu ljudskog roda pred nepoznatim bićima iz svemira bila na puno višoj razini.

Koronavirus se širi, a čovječanstvo je umjesto organiziranja zajedničke obrane krenulo sa svađama. Krenule su velike “strateške” igre oko isporuka zaštitne opreme i lijekova za koje se spekulira da mogu spasiti živote. Velike isporuke zaštitnih maski i ostale opreme iz Azije u posljednji se trenutak preusmjeravaju prema Sjedinjenim Državama umjesto da su otišle na predviđenu destinaciju, Europu. Nema zajedničke organizacije proizvodnih kapaciteta. EU se pokušava organizirati oko proizvodnje i nabave opreme i lijekova u situaciji kad nije izgledan dogovor čak ni u zemljama članicama.

Velike nacije, poput Indije, određuju zabranu izvoza lijekova koji obećavaju u borbi protiv Covida-19 i tako u startu onemogućuju međunarodnu koordinaciju. Međusobno nepovjerenje i strahovi produbljuju probleme. Evo primjera: nakon što je Indija zabranila izvoz hydroxychloroquina, lijeka protiv malarije koji uz Sumamed navodno može liječiti Covid-19, to je u očaj bavilo 100-tinjak tisuća ljudi oboljelih od lupusa u EU koji ga više ne mogu nabaviti u mnogim europskim ljekarnama.

Istodobno, oboljeli od lupusa svrstavaju se u ugroženu skupinu kad je riječ o Covidu-19. Isto što hydroxychloroquin znači za oboljele od lupusa, znači i za one koji boluju od reumatoidnog artritisa. Sada ga ni oni ne mogu više nabaviti u Austriji, Portugalu, Srbiji i Velikoj Britaniji dok pojedine zemlje stvaraju “strateške zalihe”.

Krenule su međusobne prozivke. Ostavku je dao predsjednik Europskog istraživačkog vijeća Mauro Ferrari i osuo paljbu po političarima jer su spriječili da zajedničku strategiju borbe protiv koronavirusa “bottom-up” pristupom stvore znanstvenici. Europske države sada neusklađeno pripremaju svoje strategije izlaska iz strogih epidemioloških režima. Čak i Italija koja je vrlo teško pogođena epidemijom, hrabro kreće s najavama omekšavanja epidemiološke stege. Nitko i ne spominje kako neusklađenost epidemioloških strategija donosi zbrku koja je sama po sebi izvor opasnosti.

S obzirom da je pandemija sama po sebi pokrenula recesiju, ekonomski i fiskalni problemi povećali su jaz među velesilama. Međusobni odnosi članica EU postali su toliko osjetljivi kad je u pitanju vođenje usklađene monetarne i fiskalne politike da se sve češće i otvorenije govori o raspadu EU. Dileme su ekstremne. Hoće li EU izgubiti Italiju koja neće preživjeti pod fiskalnim teretom stvorenim ranijim lošim politikama i obranom od koronavirusa? Ili će Italija biti ta koja će svjesno razbiti EU?

Austrijski ekonomist Joseph Schumpeter vjerojatno uživa u grobu iako protivnici tržišta slave. Ovo što gledamo u svijetu podsjeća na Schumpeterovu kreativnu destrukciju, ali bez tržišta. Privatna inicijativa doima se osobito dezorijentiranom. Može li njezino veličanstvo kreativna destrukcija srediti sav ovaj užasni kaos i donijeti neku izvjesnost?

Posebna napomena: ovo nipošto nije ideološko pitanje.