Nema nikog među vama koji negdje - u haustoru ili kafiću - nije čuo kako mu se sugovornik žali da “ne može dobiti posao u ovom gradu, jer se odbija učlaniti u stranku”. Malo je građana ove zemlje koji se bar jednom nisu požalili da se njihova lokalna vlast temelji na “ja tebi, ti meni interesu”. Pitate li prosječnog, kritičnog hrvatskog građanina, vjerojatno će vam i on reći da se njegova lokalna vlast temelji “na klijentističkim mrežama, te kupovini kroz poslovne prostore, donacije i imenovanja”.
Uz obiteljski stol, u kafiću, na društvenim mrežama ili forumima često ćete naići na priče poput one građanina A koji je počeo raditi u javnoj firmi, da bi mu “nakon 2-3 mjeseca rekli sa strane da bi bilo dobro da se učlani, jer ga se ne može pokrivati kao nestranačkog igrača. Nisam na to pristao, i dobio sam otkaz”. Ili, pak, priče poput one građanke B kojoj je “gradonačelnik doslovno rekao u lice da ako dođe u njegovu stranku da će dobiti posao - i nije došla i još uvijek nema posla”. Ili, poput građanke C, kojoj su u tvrtki rekli “mi bismo te bili primili da ti je brat u stranci, ali nije, to ti je brat kriv”. Deseci hrvatskih građana posvjedočit će da imaju načelnika koji “obožava miješalice, obožava beton”, da su problem “javne nabave gdje sve otvara načelnik”, ili da se “svake godine povećava broj štekata, stolova i stolica”, pa se “previše ljudi se na taj način potkupi”.
Slika koju opisuju ovi citati slika je današnje hrvatske lokalne politike. S malim lokalnim varijacijama, ona se na sličan način ponavlja od Muzila do Žnjana, od Cvjetnog trga do Srđa, od istarske Dragonere do trogirske Foše. Taj isti uvriježeni politički narativ zabljesne svaki put nanovo kad HDZ uhljebi novog člana u lokalnom domu zdravlja, kad HNS pokuša zaposliti fitness trenera kao šefa kinoteke, ili kad SDP zaposli svoju članicu, diplomiranu teologinju, kao kustosicu na Marjanu. Svaki put kad u novinama iskoči afera poput ove, građani ove zemlje dobiju nanovo potvrdu za iskustvo koje im je već utisnuto na koži. A to iskustvo kaže: ljude se kupuje. Kupuje ih se radnim mjestima, javnim radovima, koncesijama, prostorom.
Sve ovo što sam napisao o hrvatskoj lokalnoj politici dozlaboga je neoriginalno. Sve ste to već stoput pročitali i čuli od kolumnista ili kafićkih mudrijaša. No, od prošlog tjedna, ova intuitivna slika dobila je i svoj znanstveni opis. A za taj opis zaslužna je udruga GONG koja je sa svojim timom sociologa sprovela primijenjeno sociološko istraživanje Studija kvalitete lokalnog javnog upravljanja u Hrvatskoj. To istraživanje urodilo je analizom koja nosi naslov “Naša zarobljena mista”, analizom koja je predstavljena prošlog tjedna u Zagrebu. I GONG-ov istraživački pothvat, i sama studija pritom su prošli gotovo u potpunosti ispod radara, mediji su ih jedva primijetili, a praktički ni jedna politička stranka nije se ni na koji način referirala na te rezultate. A to je zapravo strašno, jer je i po empirijskim uvidima, i po političkim smjernicama koje nudi, GONG-ov rad najvažniji reformski dokument u Hrvatskoj posljednjih godina.
GONG-ov tim sociologa odlučio se funkcioniranje lokalne samouprave u Hrvatskoj testirati na četiri case study primjera: jednoj županiji i trima gradovima. Pritom su se vodili dvama kriterijima. Birali su sredine u kojima je dugo, barem od 2009., (bila) na vlasti jedna te ista opcija ili čovjek. Također, birali su sredine u kojima ne vlada ni jedna od dvije najveće stranke (HDZ i SDP), jer je njihova radna (i po mom mišljenju točna) pretpostavka bila da su dvije velike stranke kreirale sadašnje stanje političke kulture u Hrvatskoj, ali da to stanje živo opstoji i tamo gdje one nisu na vlasti - odnosno, da nije dovoljno samo svrgnuti “dvije frakcije iste partije” da biste dobili zemlju čistu od strančarskog klijentizma. U konačnici, GONG-ov tim je odabrao Istarsku županiju te gradove Zagreb, Dubrovnik i Slavonski Brod. Odabrani su, dakle, gradovi i jedna županija, kontinentalne i priobalne sredine, glavni grad i geografska periferija, tzv lijeve i tzv. konzervativne regije te najbogatiji i najsiromašniji dijelovi zemlje. S obzirom na te ambise koji dijele te prostore, čovjek bi naivno očekivao i goleme razlike u političkoj praksi i kulturi. Vjerujem da mnogi od vas neće biti iznenađeni kad im kažem da - uopće nije tako. Način funkcioniranja lokalnih samouprava u sva je četiri slučaja mnogo sličniji nego što bi lokalni akteri rado priznali.
O tome svjedoče i citati koje sam nanizao u prvom pasusu teksta. Naime, kako većina vas čitatelja vjerojatno već pretpostavlja, ti citati su izvaci iz izjava građana na fokus grupama u četirima regijama. Pritom vi doslovce ne možete razaznati je li neki od tih citata izgovoren u Puli, Brodu ili Zagrebu. Žalopojke na “miješalice i beton” iste su u bogatom Zagrebu i sirotom Brodu, a traumatiziranost građana stranačkim zapošljavanjem postoji čak i tamo gdje - kao u Brodu i Zagrebu- vladaju personalizirane stranke lokalnih “šerifa” (Bandića i Duspare). Gnjev zbog ključne uloge stranačkih iskaznica u kadroviranju najveći je - štoviše - u regiji koju se obično drži svijetlim otokom liberalne tolerancije, a to je Istra. Crni ili crveni, bogati ili siromašni, stranački ili nestranački, lokalni su vladari u Hrvatskoj najednom strašno slični kad na red dođu vrtna terasa, točkasta izmjena GUP-a, ili pak zaposlenje tete u vrtiću. A to znači da problem nije ni u ideologiji ni u etosu, nego da je problem sistemski.
GONG-ova ekipa pokušala je i locirati gdje je taj sistemski problem. Od analitičara ruske tranzicije oni posuđuju termin “captured state” (zarobljena država) koji je širi i neopipljiviji od čiste korupcije i banalnog klijentizma. Kao očigledna vrela porobljavanja oni vide četiri “upalna žarišta”. Prvo je - očigledno - zapošljavanje i kadroviranje. Drugo žarište je, dakako, prostorno planiranje. Treće žarište “porobljavanja” su javni i građevinski radovi, pri čemu GONG-ove fokus grupe i analiza najviše ukazuju na male, naizgled petparačke radove (asfaltiranja, postavljanja semafora, hortikulturna uređenja, kružni tokovi) jer se oni često nalaze u diskrecionom djelokrugu direktnih načelničkih ovlasti. Kad čovjek čita te pasuse, otvori mu se, dakako, sasvim druga perspektiva i na Bandićeve fontane, i na Vlahušićevu fiksaciju na kružne tokove.
Četvrto i posljednje žarište “porobljavanja” - pak - GONG vidi u mjerama socijalne politike koje se često svode na korumpiranje birača njihovim vlastitim novcem. Pritom - dakako - visina “mita” ovisi o socijalnoj slici prostora. Negdje se glasačku publiku kupi s bakalarom na rivi i sto kuna, a negdje (kao u Dubrovniku) lokalna vlast subvencionira avion i cestarinu autoceste.
Važan dio ove slike su i lokalni mediji. Naime, u gotovo svim analiziranim sredinama znatan se budžetski novac troši na sufinanciranje mreže lokalnih medija koja se samim tim pretvara u hagiografske biltene lokalnog velmože - pri čemu su simptomi frapantno slični i kad su posrijedi lokalne zagrebačke televizije, ili pak brodski ili dubrovački portali. Taj mehanizam pokazuje koliko je - nažalost - bila promašena politika neprofitnih medija bivše, lijevo-liberalne vlade. Umjesto, naime, da se fokusira na izbavljanje lokalnih medija od nedemokratskog utjecaja mjesnih kneževa, ona se svela na fingirano zadrugarstvo i ideološki klub.
Ovi uhodani mehanizmi močvarnog klijentizma vjerojatno vam nisu ni iznenađenje, ni novost. Ali - evo iznenađenja: naime - nisu ni građanima! Iz fokus grupa GONG-ovih sociologa proizlazi zaključak da su građani potpuno svjesni ovih problema, a to jednako vrijedi za one koji glasuju protiv, i za one koji glasuju za lokalnu vlast. Oni, međutim, svejedno glasuju za takvu vlast, jer su “svi političari lopovi”, ali su - u slučaju Istre - “ovi bar naši”, ili u slučaju Zagreba i Broda - “ovaj bar radi”. Porobljavanje sustava nije za građane dovoljno bolan problem da bi izmijenili vlastite glasačke preferencije. To je moguće, ako ne i najvažnije objašnjenje zašto uopće imamo politiku kakvu imamo.
Na kraju svog primijenjenog istraživanja GONG-ov tim nudi i iscrpan popis političkih reformi koje bi ublažile, ako ne i uklonile simptome “captured statea”. Tih je reformskih prijedloga puno, uključujući 21 prijedlog promjena u političkoj legislativi. Među inim, GONG predlaže da se jako smanje ovlasti (grado)načelnika - dakle, upravo oprečno od onog što HDZ sad kani učiniti. Predlaže, također, da se ograniči broj (grado)načelničkih mandata, da se zabrani istodobno obavljanje funkcije (grado)načelnika i saborskog zastupnika, te ukine mogućnost da skupštinu lokalnih javnih poduzeća čini jedna osoba. Među zanimljivijim GONG-ovim prijedlozima je, recimo, obvezivanje lokalne samouprave da medije sufinanciraju samo kroz natječaj s neovisnim prosudbenim tijelom, ali i ukidanje Milanovićeva Zakona o strateškim investicijama.
Dok sam čitao GONG-ov “izvještaj o stanju nacije”, nisam se mogao oteti deprimirajućem dojmu. Čitajući taj tekst, naime, shvatio sam da čitam reformski politički program stranke za koju bih sutra grlom u jagode glasao te stranke koja bi sigurno s tim programom izvela iz letargije nebrojene hrvatske političke apstinente. A kad se takav - GONG-ov - pojavio, stranke se o njega nisu ni očešale. Nisu imali potrebu ni da ga napadnu, ni da ga ukradu i prisvoje. Ta šutnja je zapravo gora i od stanja samog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....