'Pakao': Filmska ponuda koju Danis Tanović nije mogao odbiti

U ožujku 1996., kad je u varšavskoj kardiološkoj klinici nakon teške operacije ugrađivanja bypassa preminuo Krzystof Kieslowski, u njegovoj je ladici počivala ostavština kakvu je u povijesti filma teško naći.



Već onemoćao od srčanih tegoba, Kieslowski je 1994. godine, nakon dovršene trilogije "Tri boje", najavio redateljsku mirovinu. Istodobno, Kieslowski je sa svojim višegodišnjim koscenaristom, odvjetnikom Krzystofom Piesiewiczem, počeo raditi na novoj scenarističkoj trilogiji nadahnutoj trima sferama kršćanskog zagrobnog života - paklom, rajem i čistilištem. Kieslowski je najavljivao da će scenarije prepustiti mlađim autorima, no poslije su se pojavile spekulacije da će ipak trilogiju režirati sam.



Dvojbe je prekinula srčana kriza i smrt u 55. godini. Za njim je ostao dovršen scenarij "Raja", dva tritmenta od tridesetak stranica za "Pakao" i "Čistilište". "Raj" je 2000. godine režirao frontmen novog njemačkog filma Tom Tykwer, s umjerenim uspjehom. Treći film "Čistilište" pod naslovom "Nadzieja" upravo dovršava mladi poljski redatelj Stanislaw Mucha (1970.). Drugi film - "Pakao" - ponuđen je bosansko-hercegovačkom autoru Danis Tanović, u to doba tek ovjenčanom Oscarom za "Ničiju zemlju".



Poput mnogih drugih stvari koje su pisali Piesiewicz i Kieslowski, i "Pakao" je obiteljska psihološka drama u kojoj su ljudske sudbine poput ginjola razapete između kozmičkog reda i slijepe, okrutne igre slučaja. Junakinje filma tri su sestre iz solidne francuske srednje klase. Jedna (Emmanulle Beart) udana je za fotografa za kojeg otkriva da je preljubnik. Druga (Marie Gillain) je zaljubljena u starijeg, oženjenog profesora antičke književnosti. Treća (Karin Viard) je krotka osamljenica koja skrbi o njihovoj zajedničkoj majci. Ta majka je dementna, živi u zdravstvenoj instituciji, a glumi je ljepotica iz filmova sedamdesetih, nevjerojatno maskirana Carole Bouquet.

PAKAO (L'ENFER, Francuska 2005), režija: Danis Tanović, scenarij: Krzystof Kieslowski, Krzystof Piesewicz, uloge: Emmanuelle Beart, Karin Viard, Marie Gillain, Miki Manojlović, Carole Bouquet

Život četiriju žena obilježen je tajnovitom tragedijom o kojoj isprva ne znamo ništa, ali nam jedan ponavljajući kadar nagoviješta da tu nešto smrdi. U tom kadru vidimo Mikija Manojlovića, za kojeg se poslije ispostavi da je četirima ženama otac, odnosno suprug. Odgonetku vam, naravno, nećemo ispričati - ali, već iz ovog vidite da je "Pakao" tipični Kieslowski: u Poljakovim se filmovima okrutni starozavjetni Bog stalno poigrava s bijednim ljudskim marionetama, priređujući im perfidne, okrutne zamke.



U trenutku kad je počeo raditi "Pakao", Tanović je bio slavljen kao novi glas europskog filma. A kako je filmski svijet prevrtljiv, Sarajlija je brzo osjetio na svojoj koži. Kad se "L'Enfer" pojavio, odbili su ga i Cannes i Venecija. Francuska kritika ispeglala je kao malo koji film jednog tako istaknutog autora. Angloamerička je bila osjetno blaža, ali negativne kritike pojavile su se baš u najutjecajnijim publikacijama poput Varietyja i Screena. Za zvijezdama ranga Beart, Bouquet i Viard, film nije imao ni dobru gledanost. "L'Enfer" je bio neuspjeh koji je za neko vrijeme ozbiljno poljuljao Tanovićevu karijeru.

Takav odjek donekle je shvatljiv jer "Pakao" doista ima problema - i to scenarističkih. Film previše leži na zagonetki i odgonetki. Život likova određen je mehaničkom kauzalnošću koja katkad miriše na hladnu, poučnu dosjetku. Ali - pošteno rečeno - takve "slabosti" slabosti su koje su imala mnoga remek-djela Kieslowskog, uključujući barem pola "Dekaloga". No, Kieslowski je tu mehaničku hladnoću znao obojiti snagom vlastitog filmskog stila i vizualne imaginacije.



Redatelji koji su ga naslijedili - Tykwer i Tanović - morali su nečim zapuniti taj prostor. Tykwer - koji više polaže na emociju nego na racio - zapunio ga je melodramom. Tanović se pokušao vjernije držati Poljakova svijeta, što je vjerojatno bila greška. Ipak, mislim da je najveći problem "Pakla" bio u tome što se Tanović latio svijeta koji mu je tuđ.



"L'Enfer" je priča iz visokoga građanstva, oblikuju je kodovi buržujske obitelji, a likovi filma ljudi su koji manjkavo komuniciraju, distancirani su od obitelji i ne govore o bitnom. Tanović je očito čovjek iz drukčije kulture, ekstrovertirane, emocionalnije, kulture jačih familijarnih spona.  



Unatoč svemu, "Pakao" je manje slab film nego što bi se to dalo zaključiti po reputaciji. Tanović je uspio stvoriti  pomalo noirovsku atmosferu, tri sentimentalne sudbine triju sestara zanimljive su svaka za sebe, a suvišno je i hvaliti izniman sastav glumica, u kojem posebno odskače Karin Viard. Bilo je tu potencijala za bolji film, koji nažalost nije nastao.

Uoči hrvatske premijere "Pakla", malo medijskog papra oko filma dopaprio je beogradski redatelj Srđan Dragojević koji je u razgovoru za novine izjavio kako je scenarij "Pakla" nuđen i njemu, te kako je " Miramax " taj predložak nudio valjda svakom europskom redatelju s kojim je radio, sve dok nisu našli Tanovića koji je pristao. Dragojević je, veli, odbio raditi film jer je držao da je scenarij slab. Ovakvo " šamaranje " Tanovića i Dragojevića nije iznenađenje, i vuče repove još iz rata. Nakon canneskog trijumfa " Ničije zemlje " , Tanović je u više intervjua isticao kako je Dragojevićev film " Lepa sela lepo gore " dobro napravljen, ali etički sporan jer sramotno prikazuje rat u BiH. Dragojević mu nije ostao dužan, pa je javno izjavljivao kako " od Tanovića nikad režisera " , te naglašavao kako glavni kredit za Ničiju zemlju zavrjeđuje producent Čedo Kolar, a ne Tanović.

Nudili scenarij svima, do Tanovića

Kieslowski je, poput mnogih poljskih filmskih velikana, diplomant akademije u Lodzu koju je upisao iz trećeg pokušaja. Isprva je studirao i prakticirao dokumentarni film, a neki od njegovih kratkih dokumentaraca i danas su klasici žanra. U igranom filmu debitira dramom " Personal " (1975) o kazališnom tehničkom osoblju - što je posao koji je u mladosti i sam radio.



Probija se trećim filmom, genijalnim " Kino amaterom " (1979). Riječ je ne samo o sjajnom političkom filmu, nego i o jednoj od najdivnijih posveta filmu kao takvom. Junak filma (Jerzy Stuhr) radnik je koji iz razbibrige kupi amatersku kameru. Ali, onog časa kad počne snimati oko sebe, kamera počinje otkrivati istinu, a istina postaje opasna. 1981. Kieslowski snima " Prigodu " ili " Slučaj " , prvi od svojih filozofskih filmova, triptih o tri smjera u koja se razvija životu mladića ovisno o tom je li stigao na vrijeme na jedan vlak.  Pripremajući dokumentarac o političkim procesima Kieslowski susreće odvjetnika za ljudska prava Piesiewicza koji od 1985. i " Bez konca " postaje njegov stalni koscenarist.



Svjetsku slavu Kieslowski stječe ciklusom od 10 TV filmova po deset zapovijedi božjih " Dekalog " koju proizveo od 1987 do 1989 za komunističku poljsku, te zapadnonjemačku TV. Ideju Dekaloga Kieslowskom je sugerirao Piesiewicz nadahnut gotičkim poliptisima, a za jedan od deset filma - " Kratki film o ubijanju " (1988), Kieslowski dobiva prvu Europsku filmsku nagradu uopće. Slavljen kao posljednji europski klasik u razdoblju kad je europski film prilično blijed, Kieslowski nastavlja raditi za francuskog megaproducenta Marina Karmitza i snima " Dvostruki Veronikin život " , te trilogiju " Plavo " , " Bijelo " i " Crveno " .



Ipak, stvarni fanovi Kieslowskog uvijek istaknuti da je njegov kasniji zapadni opus nemjerljivo slabiji od poljskih ranijih radova  naročito " Kinoamatera " , " Bez konca " i pojedinih filmova " Dekaloga " .

Poljski Bergman kojeg nismo zaslužili Ove se godine napunilo točno 10 godina od smrti Krzystofa Kieslowskog (1941- 1996), velikana poljskog filma koji je umro od srca u naponu kreativne zrelosti, ostavljajući u europskom filmu rupu koja do danas nije ispunjena. " Umro je posljednji Bergman kojeg imamo, a i njega ne zaslužujemo " pisao je tada doajen talijanske filmske kritike Tullio Kezich (inače podrijetlom iz Splita).

Jurica Pavičić