Papa Frane: aktivist i mistik na Petrovoj katedri

U svome prekjučerašnjem istupu pred Evropskim parlamentom u Strasbourgu katolički rimski papa Frane je još jednom pokazao oba elementa svoje svećeničke osobe: s jedne strane zauzetost za socijalne probleme, ali utemeljenu kristocentrično a ne primarno politički (premda u političkom svijetu ona mora imati političke reflekse), a s druge svoju mističnu narav.

Postoji poprilična razlika između svećenika koji imaju veoma jasne političke, čak stranačke težnje i nakane, pa im Krist i njegova evanđelja eventualno dobro posluže za pokriće i dobrodošao citat (na primjer da se ne treba osvrtati na presude sudova, pa ni za ratne zločine, jer je neki sud svojedobno osudio nevina Isusa; da se ne treba osvrtati na demokratski izraženu volju jer je svojedobno neki demos zahtijevao da bude razapet Krist a oslobođen Baraba), i onih koji traže i istražuju Krista, pa to što su našli, manje ili više precizno, primjenjuju i na domenu političkih odnosa. Frane pripada - koliko potpisani novinski analitičar zna i može prosuditi - u ovu drugu skupinu, možda ne malobrojniju, ali u načelu manje glasnu od bukača u reverendama. S tom razlikom da je posrijedi Papa - a njega snimaju i citiraju. U tu je grupu - uza sve bitne razlike između dviju osoba i između dviju sredina u kojima su uzrasli - pripadao i sv. Ivan Pavao II. Sadašnji je papa i mistik. Nije mračan tip, odan mutnim i tmastim proročanstvima, čovjek je koji se rado i često smije, ali njegova sklonost mistici je neprijeporna. I tu je sličan sv. Karolu Wojtyli, koji je također bio društven i veseljak, ali izrazit mistik.

O da, ne treba zaboraviti, obojici je bio urođen dar komuniciranja. Koji, kao i svi darovi, može zavesti ako ga se ne koristi maksimalno pažljivo. Osobito kad vrebaju novinari.

Naši urednici - a tu nema razlike između Washingtona, Rima ili Pekinga - prodali bi dušu za efektnu frazu koju mogu razvaliti u naslovu preko cijele stranice. Da zapale publiku i razgore njezinu radoznalost prodali bi majku (osobito tuđu). Prošla su doba kada su tu frazu tražili u tekstu - sada je, po potrebi, izmisle i kada u tekstu nema ničega sličnoga, ali njima se čini da bi se moglo eventualno i tako protumačiti. Samo neka je senzacionalno.

Takva fraza, iskopana iz konteksta ili sasvim izmišljena, živi zatim u kolektivnom imaginariju svojim vlastitim životom, bez obzira na nakanu onoga tko je to izrekao. “Tko sam ja da im sudim?”, Franin uzvik koji se odnosio na sasvim konkretne ljude u sasvim konkretnoj situaciji, huji komunikacijskim kanalima kao iskaz njegova potpunoga moralnog laksizma, iako Papa upravo danomice nešto sudi i prosuđuje, kritizira i smjenjuje, odlučnije i od sv. Ivana Pavla II., a kamoli od Benedikta XVI. ili bl. Pavla VI., tako ljudski hamletovskoga.

Problem je u tome - ne samo s papom Franom - što percipiramo ono što znamo ili što nas zanima, što apstrahiramo ono što ne znamo ili nam je ravnodušno, što reagiramo najžešće na ono gdje se prepoznajemo. Pa onda i Papu, kao i premijera, kao i trenera, kao i bilo koga, nemilosrdno režemo na Prokrustovoj postelji vlastite sposobnosti poimanja. I vlastitih interesa. U medijima Papa je samo zrno u žrvnju, baš kao i Kim Kardashian ili Justin Bieber (da spomenem dva meni najdegutantnija lika, od kojih je teško uteći).

Uslijed toga nije čudno da su interpretacije Papina (pomno planirana i odvagana) istupa u Strasbourgu tako različite jučer, od naslova do naslova.

A Papa je govorio u ime “prirodnog zakona” kao “kompasa upisanoga u naša srca” Božjom rukom, o nesreći što su u središtu političkog diskursa “tehnička i ekonomska pitanja”, umjesto “autentične antropološke orijentacije” (a to, u katoličkom diskursu, znači: poimanja da je čovjek spašen po Kristovoj žrtvi i da ta vjera određuje dimenziju ljudskosti); da “zaborav Boga, a ne Njegovo slavljenje, rađa nasilje”; da centralno mjesto ljudske osobe pretpostavlja centralnu brigu za obitelj u kojoj se osoba rađa i goji; da samo Evropa obraćena Kristu, koja pronalazi svoju autentičnu kršćansku dušu, može prestati porobljavati i eksploatirati imigrante, te im dati odgovarajuće mjesto, a njihovim zemljama razvojnom politikom omogućiti da prevladaju unutrašnje sukobe, glavni uzrok emigracije… Papa smatra da je dostojanstvo bilo središnji movens ujedinjavanja poratne Evrope, a da je ljudsko dostojanstvo transcendentno utoliko što postoji samo u odnosu - spram Boga, dakako. Povremeno mi se čini da, za razliku od sv. Wojtyle (koji je rekao da Sudnji dan nije blizu), Bergoglio smatra da je papa kraja vremena. Na primjer kada kaže da je Antikrist među nama (pazite: u kršćanskom imaginariju Sotona djeluje stalno, ali Antikrist dolazi tek na kraju svih stvari, oni nisu jedno te isto). Da je papa posljednjih, makar uzaludnih opomena. Da apelira na milosrđe ljudi i osobito svećenika kao na jedinu šansu za milosrđe Božje (“…i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našima”), pošto je čovječanstvo zagadilo što je moglo. Ako je sv. Ivan XXIII. vidio mogućnost nuklearnog overkilla kao zastrašujuću sjenu Armagedona, ako su ga bl. Pavao VI. i sv. Ivan Pavao II. nazirali u svakom ratu, povremeno mi se čini da dobrodušni Frane nazire krvavu huku Armagedona u svakom zakutku, ekonomskome i ekološkome podjednako. Da vidi “baku Evropu” kao paradigmu ostarjela čovječanstva, na korak od samrtničke postelje. U njegovim naizgled vedrim govorima ne čujem ciku razdragane djece koja su se igrala skrivača u Wojtylinim skutima.

K ad sam vidio s koliko se brige papa Wojtyla, tada na početku pontifikata, stara za zemnu organizaciju Crkve, posumnjao sam da on ne vjeruje. Morao sam ga vidjeti u Poljskoj, za drugog hodočašća u otadžbinu (jer domovina je kuća Očeva), čuti ga u Lublinu, da bih pojmio dubinu njegove mistične vjere, s onu stranu njegova komunikacijskog teatra. I papu Bergoglia goni ista žurba: da pripremi Kraljevstvo Božje na Zemlji - s time što mi se čini da on misli da je vremena bitno manje nego se činilo papi Poljaku.

Možda u svemu tome griješim. Ali mi se čini da nije zgorega njegove istupe vagati i tim kantarom.