Papina poruka: Najvažnije su nevine žrtve ljudskog zla

S diplomatskog gledišta, subotnji poziv pape Frane predsjednicima Palestine odnosno Izraela, Abu Abasu i Shimonu Peresu, da dođu u Vatikan i ondje pregovaraju o miru i suradnji između njihovih dviju samostalnih i suverenih država, najveća je senzacija posljednjih mjeseci kad je riječ o Levantu, a zapravo i svemu Mediteranu i Srednjem istoku, po kojima izraelsko-palestinska kriza ustrajno metastazira već sedamdesetak godina. Naravno, još je važnije što su obojica to prihvatili.

Dakako, toj dobroj vijesti valja pridružiti tri korolara, od kojih dva ne tako dobra. Prvi, dobar, glasi da Papa ne bi uputio taj poziv da diplomatskim kanalima nije prethodno postignuta suglasnost obiju zainteresiranih strana. Dakle, on se doima kao moderator, ali je samo katalizator procesa koji se ondje odvija, presporo. Drugi, loš, podsjeća da Shimon Peres, kao predsjednik Republike, nema izvršne, nego samo protokolarne ovlasti te stanoviti “moralni autoritet” u Izraelu, a da poluge vlasti drži Netanyahuova vlada, čije ključeve pak imaju ekstremisti s malim postotkom glasova, ali dovoljnim da zakolju svaku koaliciju osim, eventualno “velike”. Treći, još lošiji, kaže da ni povijesni dogovori vođa izvršnih vlasti, poput onih u Oslu, ne drže vodu ako bilo koji od njih dvojice ima problema u vlastitoj polovici podrapane Svete Zemlje. Dakle, i odu li u Vatikan, i potpišu li išta, sve to može imati isti učinak kao i pisanje po vodi.

Doduše, Papa je potkraj posjeta, prekjučer, zahvalio Netanyahuu na “onome što je učinio za taj posjet, koji je bio uspješan”. Ali uspjeh je, u danim okolnostima, što je Papa uopće mogao doći i što nije bilo incidenata na njegov račun, jer dobar dio izraelskog pučanstva - ako je suditi po onome što su pisali lokalni listovi i po internetskim komentarima - nije ni vidio neku korist od njegova dolaska, nije razumio zašto se o tome diže svjetska medijska buka, a osobito zašto oni zbog toga moraju trpjeti ograničenja u prometu i svakodnevnim aktivnostima.

Pali su na oko kada su vidjeli da Papa vodi sobom svoga “privatnog rabina”, prijatelja iz Buenos Airesa, ne vjerujući baš da to nije neki spin. Associated Press citira jeruzalemskog trgovca koji je, kažu, svojim ljutim mušterijama govorio: “Kad naši rabini odu u Vatikan, tretiraju ih s veoma mnogo poštovanja i dostojanstva. Zar Papa ne zaslužuje isti tretman?” To zvuči, zapravo, kao teza: strpite se, iz pristojnosti, dok prođe. Ako je to pretežno raspoloženje, onda je lako zaključiti da je Papin posjet postigao neke efekte na političko-diplomatskoj razini, da je imao velik odjek na Zapadu (vjerski ili samo tradicionalno kršćanskome), ali da nije (bar zasad) pridonio poboljšanju međureligijskih odnosa u Izraelu - a on je ipak centralni državno-religijski entitet na tome antropološki, kulturološki i politički rahlom području.

Vratimo li se na diplomatski teren, valja uočiti da je papa Frane čvrsto držao ekvidistanciju između izraelske i palestinske stvarnosti. Nije odstupao od termina Država Palestina.

Posjetio je Jad Vašem, spomenik spram kojega nema nikakve ekvidistancije, jer govori o najgorem zlu nanesenome ljudskom voljom u povijesti čovječanstva. Dapače, posjet Jad Vašemu i Auschwitzu morao bi biti obvezatno hodočašće Evropljana, jer je Šoa evropska sramota, na koju nitko nema pravo - glumeći nepostojeći reciprocitet - reći: “a što smo mi pretrpjeli, to ništa?” U Jad Vašemu Frane je poljubio ruke šestorih preživjelih iz holokausta, zavapivši psalmistički: “Nikad više, Gospodine, nikada više!” Otišao je do Zida plača. Međutim, Papa je pohodio i Jeruzalemski zid, tu kopiju gnusnoga Berlinskog zida, te je govorio o arapskim žrtvama u ovih sedam decenija.

Nije neznakovito što je - kada već govorimo o žrtvama - papa Bergoglio u Jeruzalemu najavio da će se u Vatikanu sljedeći mjesec sastati s grupom žrtava spolnog nasilja u Katoličkoj crkvi, opetovavši da je na snazi “nulta tolerancija” spram bilo kojeg člana klera koji bi povrijedio dijete na taj način.

Najvažniji element ovog hodočašća vjerojatno je baš u tome: da su pored svih povijesnih reminiscencija, i pored važnog ponavljanja zagrljaja s pravoslavnim ekumenskim patrijarhom, u centru bile žrtve, nevine žrtve ljudskoga zla.