Petar Fleković: Tuđman je 1990. shvatio važnost Ine za Hrvatsku

Predsjednik Izvršnog vijeća Sabora od 1978. do 1982. ili, po uobičajenoj terminologiji, premijer SR Hrvatske te direktor Ine od 1982. do 1990., Petar Fleković, već 15-ak godina živi umirovljeničkim životom u dvoetažnom stanu, sagrađenom početkom 80-ih godina za tadašnje političke i gospodarske čelnike na Radićevu šetalištu. Dobre kondicije i vrlo svježih uspomena, Fleković potanko objašnjava i daje svoje viđenje vremena i događaja u kojima je i sâm bio jedan od veoma važnih sudionika.



• Cijelo desetljeće bili ste na čelu Ine. Ta tvrtka je i tada, kao i danas, imala posebno mjesto u hrvatskom gospodarstvu. Za razliku od političke moći do 90-ih, o gospodarskoj moći u bivšem sustavu malo se govori i piše. Kako iz današnje perspektive gledate na to razdoblje?



- Ina je to što jest zato što je postojao kontinuitet u poslovanju, za razliku od politike, a sve je krenulo kada su Ivo Buković i Mika Špiljak 1963. godine pokrenuli formiranje Ine od rafinerija Sisak i Rijeka te Naftaplina.



• Ina je ostala neokrznuta i 90-ih godina kada su propadale brojne tvrtke?



- Da, Ina je trebala biti recept za sve, ali, nažalost, nije bila.



• Prije dolaska u Inu bili ste predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske, odnosno predsjednik Vlade. Na kojoj ste funkciji osjećali veću osobnu moć?



- Svakako na mjestu čelnika Ine jer imali ste škare i štap u ruci. Tada je moja funkcija bila jednom trećinom protokolarna, jednom trećinom opća politička, ali i jednom trećinom konkretna i određena. Primjerice, kao predsjednik Izvršnog vijeća dobrim sam se dijelom bavio i Inom kao najvećim gospodarskim subjektom u Hrvatskoj.



• Već ste tada u intervjuima zagovarali izlazak na tržište. U tadašnjem političkom jednostranačju bilo je nezgodno zauzimati se, a kamoli provoditi tržišnu orijentaciju. Kako je to vama uspijevalo?



- Teoretski nikako. Praktički je to išlo na temelju Ustava iz 1974. godine, koji je otvorio vrata konfederalnom uređenju Jugoslavije. Taj Ustav dao je mogućnost da ljudi u gospodarstvu pronalaze različite načine za nešto što bi se moglo označiti kao tržišno poslovanje. Konkretno, formirane su samoupravne interesne zajednice za devizno poslovanje te je svaka republika radila svoje devizne bilance.



To nam je omogućilo da znamo koliko hrvatska privreda izvozi, koliko uvozi i kakav je omjer. Osim toga, otvorila se mogućnost da se onaj tko ima slobodnih dinara, može, a da ne ide u zatvor, povezati s onima koji imaju devize, primjerice s turizmom i drvnom industrijom, dakle s onima koji su imali velik izvoz. Na taj način mogli smo tržišno disati. To se odnosilo na kupnju potrebnog repromaterijala. Druga stvar koju smo radili jest da smo također s turizmom ostvarili niz samoupravnih sporazuma temeljem kojih smo našim slobodnim sredstvima, kojima smo raspolagali, gradili hotele i ACI-jeve marine.



Naravno, sve to bilo je moguće zato što je Ina imala veliki novčani dnevni potencijal koji se prelijevao u našu blagajnu. Jedna od ključnih stvari bilo je i to što smo imali mogućnost zajedničkih ulaganja, primjerice, s Amerikancima, odnosno Dow Chemicalom u gradnji petrokemijskog kompleksa na Krku. Zbog toga smo doživjeli velike napade iz Beograda.



• Kako su se hrvatski političari postavljali prema takvim vašim aktivnostima?



- U Hrvatskoj je od završetka Drugoga svjetskog rata pa do danas uvijek postojala jedna jezgra u političkom i upravnom vodstvu, kako u onom socijalističkom tako i u ovom današnjem, koja je razumjela da Ina mora ostati jedan vezani tehnološki sustav. Dakle, imali smo snažnu političku podršku, što je u tom vremenu bilo iznimno bitno. Pritom su bila nezaobilazna imena Ive Perišina, Jakova Sirotkovića, Milana Rukavine Šaina, Jakova Blaževića, Milke Planinc, Mike Špiljka...





• Kakav je bio stav Vladimira Bakarića?



- On se u to nije miješao. Da nije bilo tako snažne političke podrške koja je razumjela tu problematiku, ničega ne bi bilo: ni trase naftovoda, ni Dine Krk... Presudnu ulogu imao je Tito koji je, primjerice, presjekao za trasu naftovoda, a bilo je više prijedloga: Solun - Beograd, pa drugi od Ploča dolinom Bosne i Neretve prema Bosanskom Brodu. Tito je presudio i donio odluku za sadašnju trasu.



• Osamdesetih godina državu je potresala nestašica nafte, a Inu dodatno i afera u kojoj je glavni akter bio Stjepan Đureković, jedan od njezinih direktora, koji je pobjegao iz zemlje, a poslije je kao pripadnik emigracije ubijen.



- Nisam poznavao Đurekovića. On je u Ini bio na čelu odjela koji se zvao Marketing. Za mene je to ubojstvo zločin koji ide na dušu onima koji su se time bavili. Prema mojem mišljenju, zapravo je sve išlo u kontinuitetu prvenstveno iz beogradskih krugova i tamošnjih medija. Oni su iskonstruirali da se radilo o tome kako se direktor Ine, najveće jugoslavenske tvrtke, povezao s ustaškom emigracijom te je onda upitno kakvi su i vodstvo te velike tvrtke i njezina ukupna poslovna politika i orijentacija. Indikativno je i to što su u jesen 1982. bila uhićena dvojica naših direktora u vanjskoj trgovini. Tada je jedan od ključnih ljudi u jugoslavenskom vodstvu, Stane Dolanc, u Dnevniku beogradske televizije govorio o sigurnosnoj situaciji u zemlji te rekao da je pokrenut postupak u jednoj od najvećih jugoslavenskih tvrtki zbog kriminalnih radnji povezanih s političkim posljedicama, čime je počinjena šteta od četiri milijuna dolara.  Poslovna poruka govori da je Ina tvrtka koja ugrožava jugoslavenske interese, a politička poruka govori da se postavlja logično pitanje kakvo je onda i političko vodstvo u Hrvatskoj koje tolerira takvo vodstvo.



• Dakle, to je bio udar na hrvatsko političko vodstvo?



- Da. Oni nisu blagonaklono gledali na to što smo se mi otrgnuli od svih vanjsko-trgovinskih tvrtki iz Beograda, formirali svoju mrežu te počeli sami uvoziti i izvoziti.



• U tom se kontekstu spominje i Vanja Špiljak, sin nekadašnjega političkog moćnika Mike Špiljka?



- Da, ali to su sve nategnute budalaštine.



• Ali, Ina je bila utočište za tzv. zlatnu mladež iz komunističkog vremena. Primjerice, uz Vanju Špiljka, u Ini je bio i Mišo Broz, potkraj 80-ih vaš najbliži suradnik?



- Ma, to nema veze. Vanja Špiljak je potekao i svoj radni vijek proveo u Ini, a Mišo Broz je prvo radio u Prvomajskoj. Jednostavno je bila riječ o mladim, sposobnim i obrazovanim ljudima koji su se i poslije dokazali, a, eto, Mišo Broz je veleposlanik.



• Osamdesetih godina u Srbiji se počinju uzdizati Milošević i njegova struja. Jeste li ga poznavali?



- Susreo sam se s Miloševićem nekoliko puta dok je još bio direktor Beobanke, ali s njim se nije moglo napraviti nikakav posao. Moj je dojam bio da je riječ o čovjeku koji je izvan kriterija moralnog ponašanja. Posebno mi je u sjećanju ostala priča iz 1987. godine kada se u Beogradu održavala ministarska konferencija nesvrstanih. Imali smo sastanak u zgradi SIV-a, kojemu su prisustvovali predstavnici republika i velikih poslovodnih odbora. Nama je rečeno da za tu konferenciju trebamo nabaviti desetke novih automobila, kompjutora i razne opreme. Mi smo trebali dati novac za automobile, a sarajevski Energoinvest za kompjutore. No, mi smo zauzeli stav da ćemo kupiti automobile, registrirati ih u Zagrebu, dati vozače, ali nakon završetka sve to ide natrag u Zagreb. Isti je stav zauzeo i Dragutin Kosovac, direktor Energoinvesta.



Na tom je sastanku bio i Slobodan Milošević kao predstavnik Srbije, koji je na naš stav odmah skočio i obratio se Ivi Latinu, tadašnjem predsjedniku Predsjedništva SRH, te rekao: 'Što, bre Ivo, opet mi rasturate Jugoslaviju?' Tu je sve rečeno: ti moraš dati sve što on hoće i koliko zatraži. To nema veze ni sa srpskim narodom, ni sa srpskom tradicijom, nego s opskurnim ortodoksnim stavom. Naravno, niti smo mi kupili automobile, niti je Kosovac kupio kompjutore.



• Dok se Milošević uspinjao u Srbiji, u Hrvatskoj je trajao tzv. sukob špiljakovaca i šuvarovaca. Koju ste vi poziciju zauzimali u tom sukobu?



- Ja sam se bavio svojim poslovima i nisam imao vremena za te stvari.



• Kakva su danas vaša politička uvjerenja?



- Politika me apsolutno ne zanima. Svakoj generaciji njezino vrijeme; s nama ništa nije stalo, niti počelo.

Ključno - modernizirati rafinerije Rijeka i Sisak

• Ove zime naveliko se govorilo o plinskoj krizi. Kako na to gledate i koja je uloga Ine u tome?



- Osobno vjerujem kako svi zaposlenici Ine žele da se završe započeti projekti. U kontekstu vašeg pitanja osobito je važno istraživanje o dobivanju nafte i plina u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu, u Siriji, Egiptu i dr. To se odnosi i na gradnju plinske mreže Pula - Karlovac, kao i na projekte za plinofikaciju Dalmacije. Gradnja terminala za dopremanje ukapljenog plina je nužna, kao i proširenje spremišta plina Okoli. Modernizacija rafinerija u Rijeci i Sisku za tržište derivatima pitanje je svih pitanja.

Bio sam za Savku, ali protiv desnih

  • Godine 1971. bili ste na pobjedničkoj strani. Koji su bili vaši motivi da se opredijelite za stranu koja se danas u hrvatskoj povijesti tretira kao nedemokratska?



- U svim tim promjenama, koje su u reformskom smislu bile pozitivne, događale su se neke vrlo negativne stvari koje nismo mogli prihvatiti. Podržavali smo Savkin i Tripalov stav za reformu federacije na ekonomskom području te stvari oko deviznog režima. To je bio ispravan stav. Međutim, to se onda pretvorilo u politički košmar jer su se na reformske linije nalijepili vrlo desni ekstremni elementi i meni to nije bilo prihvatljivo.

Tito, Fidel Castro i Margaret Thathcer

• Susretali ste i Tita. Kakvo je danas vaše mišljenje o njemu?



- Osobno s njim nisam imao konkretnih sastanaka, osim u timovima koji su ga primali i dočekivali. Titu se ne može osporiti da je bio na čelu pokreta koji se suprotstavio najvećem zlu koje je svijet zahvatio - nacizmu, zatim njegov otpor staljinizmu, drugom zlu koje je zahvatilo svijet, i pokret nesvrstanih, dakle nešto što je tom nerazvijenom svijetu vraćalo vjeru u samoga sebe. To je bilo iznimno važno s ekonomskog stanovišta za naša poduzeća, od Ine i Prvomajske, preko Končara do svih ostalih. Nas su svugdje primali kao svoje. Radilo se i zarađivalo. Nas direktore poduzeća primali su predsjednici država i imali smo širom otvorena vrata. Negativne stvari bile su Blaiburg i Goli otok, o čemu povjesničari trebaju donijeti svoj sud.



• Kao predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, susreli ste i neke znamenite svjetske političare, poput Fidela Castra i Margaret Thatcher. Kako su vas se dojmili?



- Castro je povijesna figura, osobito gledajući iz perspektive tog vremena. Naravno, sve one priče o njegovim dugim govorima imao sam priliku i sâm osjetiti u jednosatnom razgovoru s njim 1980. godine. Bili smo primljeni kao delegacija Hrvatske prije svega zato što smo došli nešto kupiti od Kube, a to je bila rijetkost. S Margaret Thatcher proveo sam prema protokolu nekoliko sati u Dubrovniku kojim je bila oduševljena.

Predsjednik spasio Inu od 'čarapara'

Tuđmana sam upoznao dakle nakon prvih višestranačnih izbora. Prvi susret bio je u Vili Zagorje u svibnju 1990. godine. Mesić je izabran za mandatara Vlade i s njima sam imao prvi dogovor, a on me pitao je li se želim sastati s Tuđmanom. Naravno prvo sam se sastao sa Mesićem u Vili Wais gdje sam zatekao i Josipa Manolića, koji je iz moga kraja i sjećam se kao dječak da sam ga viđao. Navraćao je i kod nas u kuću, jer i moj otac bio je partizan. Na tom razgovoru dogovorili smo da se sastanem i s Tuđmanom. Tuđman primjerice pita koliko mi imamo domaće nafte, a ja odgovaram oko 2,5 milijuna nafte, ali će ona padati. Nama je trebalo četiri milijuna, a Tuđman kaže: "uvezemo još milijun i pol, kupimo od Saudijske Arabije i to nam je dosta".



Moj odgovor je bio da se slažem s njim, ali onda mu ja pojašnjavam da mi imamo rafinerije koje rade i obrađuju 8 do 10 milijuna tona, i što ćemo s time. Osim potrošnje nafte mi imamo petrokemiju na Krku i tako dalje i mi smo veliki izvoznici. No zaključak i taj osjećaj da smo mi sebi samodovoljni je bio indikativan. No na drugoj strani Tuđman je bio svjestan važnosti INA-e, kao okosnice hrvatske privrede. To se i pokazalo i u tom nesretnom ratu kada niti jednog trenutka nije stalo niti jedno ratno sredstvo. INA je sa svojim kešom u ratnim uvjetima snadbjevala i držala veliki dio hrvatske privrede. Da nije bilo Tuđmanova čvrstog stava INA-u bi raznijeli devedesete i godinu kasnije razni čarapari koji su dolazili i jednostavno tražili zbog ko zna kavih zasluga da im se da ova ili ona benzinska crpka. No na drugoj strani na njemu je i odgovornost što su mnogi branitelji kada su se vratili s fronta ostali i bez posla i bez svojih poduzeća.      



• Je li Vam Tuđman nudio da i nadalje ostanete direktor?



- Meni je na tom sastanku rečeno da on i oni neće mijenjati direktore. No ja sam kazao da mi je sve jasno i da sam svjestan novonastale sitaucije. Moj intimni stav je bio da odlazim, jer sam imao sve uvjete za mirovinu.