Pirova pobjeda Silvija Berlusconija

Silvio Berlusconi i njegova vlada dobili su povjerenje u Zastupničkom domu: 342 glasa od 630. Štoviše, bila bi 344, da jednom zastupniku nije pozlilo, a da drugi nije davao izjavu za novine. Većina je, dakle, veća negoli je bila kad se vlada prvi put predstavila. “Ovo je prvi put da je na verifikaciji većina veća nego na početku. Vlade obično gube putem podršku, naša vlada ju je povećala”, trijumfalno je jučer na televiziji La7 tvrdio vladin predstavnik. “Većina je još jača”, rekao je u četvrtak u Senatu premijer Berlusconi, vođa većinske koalicije.

Drukčija koalicija

I trijumfalno najavio da će vladajuća koalicija desnog centra vladati sve do isteka mandata ovog saziva parlamentarnih domova, dakle do travnja 2013.

Čini se da ipak svi u vladinoj koaliciji ne vide taj ishod toliko trijumfalno.

Sâm Berlusconi - koji je u srijedu slavio svoje navršene 74 godine - slikovito je rekao: “Che compleanno di merda!” (Koji usrani rođendan!). A ta parabola jamačno ne miriše po trijumfu. Njegov glavni saveznik Umberto Bossi, vođa ksenofobne Sjeverne lige, ocijenio je nakon glasanja: “Put je uzak”. I opet najavio: “Pri prvoj greški će se glasati”, prorekavši da bi to moglo biti u ožujku - više od dvije godine prije kraja mandata.

Točno je: vladina koalicija ima sada više glasova. Točno je: u toj koaliciji sada su gotovo svi zastupnici odnosno senatori koji su izabrani na njezinim listama prije dvije godine, te još nekoliko novih koji su upravo ovih dana - “posve slobodno”, vikao je Berlusconi u Zastupničkom domu u srijedu - osjetili poriv i potrebu napustiti svoje oporbene stranke i pridružiti se Polu sloboda, koji predvodi Silvio Berlusconi, kao njegov neprikosnoveni vođa.

Ne treba ipak zaboraviti da ta koalicija nije više sastavljena od istih stranaka, nego se i s te strane proširila - a što je više stranaka u koaliciji, to je manja stabilnost. Bossi - neobrazovan, sirov, neotesan, ali obdaren političkim instinktom koji ga je učinio opet prvim političarom Lombardije - tu vidi Berlusconijeve rizike i svoje šanse.

Koaliciju su u travnju 2008. činili Puk slobode (Silvio Berlusconi i Gianfranco Fini, 37 posto), Sjeverna liga (Umberto Bossi, 8 posto), te Pokret za autonomiju (Raffaele Lombardo, 1 posto), a tih 46 posto dali su apsolutnu većinu mandata. Smjestivši Finija na (po)časno mjesto predsjednika Zastupničkog doma, Berlusconi ga je isključio iz bilo kakvoga praktičnog vođenja stranke. Interese Finija i njegove nekadašnje postfašističke Nacionalne alijanse imao je zastupati Ignazio La Russa, kao jedan od trojice koordinatora Puka sloboda i kao ministar obrane - ali se u praksi pokazalo da je La Russa potpuno na liniji Berlusconija, kao i dvojica njegovih koordinatora (ministar kulture ekskomunist Sandro Bondi, te Denis Verdini, optužen za tešku korupciju). Finiju je ostalo samo to da svoje stavove iznosi povremeno u javnosti, na što je Berlusconi reagirao sve većom iritacijom, pogotovu što je Fini izjavljivao kako nije u redu da se stalno napadaju i demoniziraju suci i da u prvom planu političke akcije vladajuće stranke budu zakoni kojima se Berlusconi štiti od suđenja i kazni. Fini je to napokon mogao iznijeti i na stranačkom forumu, na što mu je Berlusconi zaprijetio izbacivanjem, a onda je Direkcija stranke proglasila Finija “inkompatibilnim s politikom Puka slobode”, te ga ne baš statutarno, ali efikasno izbacila iz stranke. Berlusconi je osigurao podršku glavnih Finijevih “pukovnikâ”, Ignazija La Russe i Maurizija Gasparrija, ali oni očito nisu znali Berlusconija obavijestiti koliko će ih zastupnika i senatora slijediti. Iako je s Berlusconijeve strane obećana ponovna kandidatura svima koji napuste Finija, s Finijem je ostalo toliko zastupnika (34) i senatora (12) da Berlusconi nije bez njih mogao više imati sigurnu većinu.

Buduća podrška

Oni su, štoviše, formirali vlastitu parlamentarnu grupu Budućnost i sloboda, pa više ne moraju slijediti stranačku disciplinu Berlusconijeve stranke.

S druge strane, Raffaele Lombardo je na Siciliji izišao iz koalicije s Berlusconijem te je neizvjesna i buduća podrška njegova Pokreta za autonomiju (koji ima 8 zastupnika i 2 senatora).

Fini je lukavo odlučio da njegova Budućnost i sloboda neće glasati protiv povjerenja u Parlamentu, da ne bi izgledalo da su njegovi pristaše izdali izborni pakt s biračima. Berlusconi se, dakle, prešao - što mu se rijetko događa. Bacio se u kupovinu zastupnika s centra, otevši demokršćanima bivšeg predsjednika Zastupničkog doma Pier Ferdinanda Casinija (to su oni koji su “slobodno prešli”) - ali ni s njima nije imao 316 glasova, ako ga ostavi Fini.

Glasanje o povjerenju jest pobjeda, ali bjelodano pokazuje da Fini može srušiti Berlusconija s vlasti kad ushtjedne.

Nije to primarni cilj Finijeve grupe. Oni ostaju u koaliciji i glasat će i ubuduće za povjerenje - ali tek sada će se cjenkati oko sadržaja svakog zakona, pa i onih koji Berlusconiju osiguravaju nekažnjivost.

Berlusconi se našao u veoma nezgodnom položaju.

Za grkljan ga stišće Umberto Bossi, koji je po anketama povećao svoju biračku podršku sa 8 na 12-13 posto, postavši opet najjači u Lombardiji, uglavnom sve na štetu Berlusconija. Tri pedlja niže su ga stisli Fini i Lombardi. Berlusconija čeka dugi rovovski rat, iscrpljivanje kakvo je on namjestio Romanu Prodiju 2006.-2008. S time što Berlusconi neće ratovati protiv oporbe - jedinstvene samo u tome da ga mrzi - nego protiv vlastite koalicije. Sjetimo se kako je to sredilo Ivicu Račana…

Fini mrskiji od oporbe

Sada i Berlusconi mrzi više Finija nego oporbu. Berlusconijev senator Giuseppe Ciarrapico prigovorio je u četvrtak Finiju što je stavio židovsku kapicu kad je ušao u Yad Vashem: “Tko je izdao jednom, izdat će opet”, rekao je poznati poduzetnik, nekadašnji fašist. On smatra, s pravom, da je Fini izdao fašizam. I to mu predbacuje - naglašavajući još jednom da je njegova stranka Puk sloboda danas bliža nasljeđu fašizma nego bivši neofašist i bivši postfašist Fini, koji sada izražava gledišta u skladu s liberalizmom, desničarskim i legalističkim, a u pitanjima imigracije čak više ni desničarskima.

Dakle, Berlusconi je briljantno pobijedio, baš kao i epirski kralj Pir onomad, kada je zavapio: Još jedna ovakva pobjeda i ja sam izgubljen.