PIŠE ANA MUHAR, DOPISNICA JUTARNJEG IZ LONDONA Kako je moja bivša cimerica izašla na kraj s depresijom

Svoju bivšu cimericu Jill upoznala sam na najuzbudljivijem novinarskom susretu koji pamtim. Njegova domaćica, ekscentrična BBC-jeva producentica Tara, nadaleko je poz­nata organizatorica salonskih druženja na kojima u pravilu okuplja raznovrsne goste koji dijele jedan zajednički nazivnik: zanimljiv životni put.

Te večeri, u njezinu stanu u Notting Hillu, našli su se, između ostalih, Jesse Schulman - Grammyjem nagrađeni bivši TV reporter koji je u međuvremenu postao investicijski bankar, prpošna financijska novinarka i autorica bestsellera Jasmine Birtles i legendarna ratna novinarka Ann Leslie, koja mi je, ispričavši se što mora sjesti, rekla da boluje od teške bolesti.

Kada sam je pitala želi li da joj donesem čašu vode, odgovorila je: “Ne, darling, ali vrlo rado bih popila dupli whisky s ledom”. Atmosfera je bila sjajna - neki su netom doputovali iz dalekih krajeva, drugi će tek otputovati, redale su se sjajne anegdote, rađala nova poznanstva i potvrđivala stara prijateljstva.

Jill je privukla moju pozornost jer se činila kao autsajderica, poput mene, koja sam netom stigavši iz Zagreba tražila svoje mjesto pod oskudnim londonskim suncem.

Kasnije će se ispostaviti da sam je krivo procijenila: Jill je, kao novinarka Fleet Streeta, kako se ponosno nazivaju novinari britanskih dnevnih novina, godinama punila naslovnice, a u trenutku opisane zabave bila je urednica u Sunday Timesu. Naš razgovor o trivijalnim temama teško je pronalazio zajedničke interesne točke dok se nije ispostavilo da ona traži cimericu, a ja stan, i već idućeg tjedna, kako to ide u gradu koji nema vremena za oklijevanje, sortirala sam sadržaj dvaju velikih kofera u gostinjskoj sobi njezina stana u Batterseu.

Naš suživot bio je idealni suživot cimerica prvenstveno zato što se nikada nismo viđale pa smo obje imale stan same za sebe. Jill je radila od jutra do mraka, a vikendom, dok sam ja pohlepno živjela London, ona bi spavala i u sumraku dnevnog boravka pratila serije. U rijetkim trenucima kada bismo dijelile polugotovu večeru iz Marks&Spencera, prepričavale smo događaje dana. Pošto sam se jedne večeri vratila kući nakon intervjua s Alastairom Campbellom, podijelila sam s Jill svoje iznenađenje činjenicom da je bivša desna ruka Tonyja Blaira kao središnju temu našeg razgovora nametnuo svoju dugogodišnju borbu protiv depresije. Kako je moguće voditi Ujedinjeno Kraljevstvo istodobno se boreći s depresijom, upitala sam, a Jill je, ponešto naprasito, odgovorila: “Isto kao što je moguće voditi najčitaniji tjednik u zemlji, a boriti se s depresijom”. Tada ću shvatiti da Jillina povučenost nije nužno stvar njene naravi, a njezin upali pogled nije isključivo stvar napornog posla - Jill se godinama nosila s teškom depresijom.

Cijelo to vrijeme imala je nesretnu okolnost da u ritmu Fleet Streeta nije bilo vremena za mentalne teškoće, tako da se borila kako je uspijevala, uglavnom sa suzama i antidepresivima. Imala je i tu nesreću da je živjela sa mnom, a ja se nisam znala nositi s problemima svoje sustanarke, stoga sam njezinu očitu potrebu da razgovara o svojoj bolesti preskočila ugušivši je vedrijim temama.

Ipak, kasnije će mi reći da ju je opisana večer navela da kontaktira Alastaira Campbella, inače svog bivšeg kolegu iz njegovih dana prije Downing Streeta, koji se u međuvremenu nametnuo kao jedan od najotvorenijih ambasadora Britanaca koji se nose s mentalnim oboljenjima. Jill je potražila pomoć. Baš negdje u to vrijeme završio je naš suživot - ja sam se zaljubila, a Jill je otišla iz Londona.

Tko zna bismo li se ponovno srele da nije princa Williama. Kada je zajedno sa svojom suprugom Catherine i bratom Harryjem pokrenuo kampanju Heads Together s ciljem destigmatizacije mentalnih bolesti, njihove aktivnosti naišle su na nemalu dozu cinizma, uobičajenu za situacije koje nas uvjeravaju da “i bogati plaču”. No, ne plaču samo bogati, nego jedna od pet odraslih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu, prema službenim podacima Ureda za nacionalnu statistiku. Tek intervju u novom broju magazina GQ kampanji je dao pozornost koju zaslužuje. William je govorio ne kao princ, nego kao mladi čovjek koji se godinama bori s depresijom zbog preranog gubitka majke. Čovjek s kojim je razgovarao nije kakav mezimac kraljevske obitelji, nego okorjeli republikanac Alastair Campbell koji bi, da se njega pita, radije da se Britanci riješe svojih monarha.

No, dvojicu je vezala zajednička borba protiv depresije koja u slučaju princa Williama traje dvadeset, a Alastaira Campbella punih četrdeset godina. S tegobama koje ne poznaju podrijetlo, status, zanimanje ni politička opredjeljenja, stvorilo se dirljivo prijateljstvo s jednim ciljem - potaknuti publiku na razgovor, na traženje pomoći, jer, kako tvrde iz kampanje Heads Together, dvije glave bolje su od jedne, a otvoreni razgovor put je k izlječenju.

Alastairov intervju podigao je prašinu, a mene potaknuo da potražim Jill. Ne znam što sam očekivala, možda istu onu plahu brinetu upalog plavog pogleda. Jill koja me dočekala, mogla bi poslužiti kao model kampanje Heads Together. Nakon što se, potak­nuta Alastairom, obratila za stručnu pomoć, Jill je pronašla svoj način da se bori protiv vlastite depresije, potaknute nikad prežaljenim gubitkom majke. Odgovor za nju bio je briga o drugima.

Nakon što je napustila London i posao u Sunday Timesu, pridružila se jednom domu za djecu problematičnog ponašanja gdje se susrela sa svakojakim sudbinama. Tu će upoznati petogodišnjeg dječaka traumatiziranog teškim djetinjstvom, koji je bio zanemarivan i fizički zlostavljan. Sad sedmogodišnjak, kojega od milja zove Boy, danas joj je sin. Jill i Boy žive u jednom slikovitom selu u Walesu gdje Jill vodi odnose s javnošću u turističkom uredu. Kada Boy uvečer zaspi, Jill se prepusti svojoj omiljenoj zanimaciji - pisanju.

Na kućnu adresu neki dan mi je došlo iznenađenje: Jillina tek objavljena knjiga s posvetom napisanom na razglednici. “Ovo je mjesto na kojem Boy i ja provodimo puno vremena. Možda me jednom posjetiš pa ćemo zajedno uživati u pogledu na jedrilice, u čaju, desertu, čavrljanju. Boy me naučio primjećivati male životne radosti i sada sam njihov najveći obožavatelj”.