PIŠE ANTE TOMIĆ Mojim zemljacima je nevjerojatno da se ja kao ateist križam, molim i da slavim Božić. Ne razumiju ni kad im objasnim zašto je to tako!

Bio sam prije nekog vremena u rodnom selu na sprovodu strine mog oca i s narodom ispred mrtvačnice na groblju molio za dušu pokojnice, a netko je kasnije u seoskoj gostionici, ispričali su mi, komentirao kako je to zanimljivo, da sam ja ateist, a ipak, eto, molim. Nasmijali su me moji zemljaci, kako me i inače nasmijava njihov jednostavni pogled na svijet oštro podijeljen na naše i njihove, Hrvate i Srbe, katolike i pravoslavne, ustaše i partizane, i potpuno je nevjerojatno da netko tvrdi da je ateist, a križa se i moli.

A ja sam se, naravno, križao i molio jer sam volio strinu mog oca i njoj bi bilo drago da sam za nju to učinio. Napokon, znam molitve i usta mi ih nekako sama od sebe počnu šaptati. Pamtim ih neizbrisivo još od vremena kad sam kao mali dječarac sjedio kraj babe u crkvi i zapanjeno zinuo u drečave freske na plafonu. A i neke dijelove službe zbilja volim. Na sprovodima, na primjer, uvijek protrnem kad svećenik kaže: “Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna”. Ne morate zaista vjerovati ni da postoji išta takvo kao što je duša, ni da na nebesima živi netko nalik Gospodinu, a da ovaj citat iz Psalma ipak doživite poetičnim i potresnim.

Kad kažem da sam katolički ateist, ljudi se obično veselo nasmiju kontajući kako je to nekakva moja dosjetka, a ja zapravo ne mogu biti ozbiljniji. Čak i ako vjerujem da je svijet materijalan i ništa i nitko nije izuzeto od prirodnih zakona, da nijedan čovjek nije bezgrešno začet ni ustao iz groba, ja još uvijek ne odbacujem cijelu tu stvar. Dapače, ni zgranutost riječima sisačkog biskupa Vlade Košića, ili bilo kojom drugom izjavom ili postupkom bilo kojega drugog skandaloznog, moralno bezvrijednog, sebičnog i okrutnog hrvatskog svećenika, neće me udaljiti od katoličanstva.

Sve je to vrlo složeno. Kao kod, na primjer, španjolskog filmskog redatelja Luisa Bunuela. Znate možda njegov aforizam: “Hvala Bogu, ja sam ateist”. Bunuel je, naravno, ljevičar, komunist, hulitelj i razvratnik, ali pogledajte mu “Mliječni put” i shvatit ćete da je i njega jednom nekakva baba uzela za ručicu i odvela na misu, i to mu je za cijeli život ostalo. Od toga jednostavno ne možeš pobjeći, od dima tamjana, i od treperavih svijeća, i od bačvastih muškaraca u čipkanim haljinama, i od zlatnih zvončića kojima ministranti zazvone kad se podigne hostija, i od meketave pjesme žena, i od svetog ulja, i od sakramenata, i od zaručničkih tečajeva, i od hodočašća i zavjeta, i od Čiste srijede, i od Velikog petka, i od sardina s povrćem, i od žutog uskrsnog kruha, i od adventskog vijenca, i od okrhnutih figurica sveta Tri kralja od obojanog gipsa. “Jednom katolik, uvijek katolik”, kaže Bruce Springsteen.

Ako i prestaneš vjerovati u nadnaravno, ostaju ti priče, pjesme, slike, okusi, mirisi i osjećaji, čitav katolički doživljaj svijeta iz kojega ne možeš izaći čak i kad bi to želio. Tradicija je čvrsto usađena u tebe, ona je neodvojiv dio tvoga bića, nosiš je sa sobom, kao šećernu bolest, do smrti. I naravno da onda slaviš Božić, kao i sve druge blagdane. Smrtno te uvrijedi ako nema tvoga dara na mahovini ispod božićnog drva ili ako pojedu čitavu teću bakalara bez tebe.

“Kontali smo”, kažu, “da ti, kao ateist, ne postiš.”

“Ma, nabijem vas! Ako ne postim, ne znači da sam glup.”

Božić pripada i meni i ne dopuštam da me itko isključi iz najvećeg katoličkog tuluma. Sve mi je tu krasno, i nizovi lampica, i pečene kobasice, i šećer u prahu na vrelim fritulama, i žene što se raskalašeno cerekaju omamljene kuhanim vinom. Opušteno uživam u svemu. Usudio bih se čak reći da je Božić zabavniji ako ne vjerujete. Jer, znate već kako je s takozvanim pravim vjernicima, uštogljenim i strogim, koji umišljeno drže kako su autentični sljedbenici Isusova nauka. Oni se uvijek nešto mršte, smetaju im gužve i dim roštilja, glasna muzika, debrecinke im smrde. Izluđuje ih koliko ljudi prije blagdana kupuju. Majke ti, kao da njihove pare troše! Katolički fundamentalisti samo bi u suzama pokorno molili ujutro u ledenoj crkvi, ispunjeni krivnjom i sramom. To je, tvrde, smisao blagdana, a ne da su ljudi sretni. Ljudska sreća ispunjava ih dubokim nezadovoljstvom.

Citirat ću ponovno mudrog Luisa Bunuela: “Valja pobjeći od krivnje, a ne od Boga”. Možda je to točka u kojoj je počeo i moj ateizam, moja pobuna protiv Crkve, kad sam shvatio da se ne moram trajno osjećati krivim, da mi ne mora biti loše ako sam sretan, sit i pospan pod dekom kraj peći. Da mi ne mora baš svaki zalogaj zagorčiti misao kako neki gladuju. Opazili ste vjerojatno, nema Božića da nekakav biskup u poslanici ne zagrmi kako je sramotno komercijalizirati Božić, kako mi, eto, žderemo i ločemo, a toliko je, ah, nesreće na ovome svijetu. Svako vam veselje neodgojeni svećenici moraju upropastiti, svaka vaša lakomisleno i nepotrebno potrošena kuna njih zabrinjava, srce ih boli da ste zaboravili na poniznost i skromnost. Ali, ništa od toga nekako nije važno kad nekakav župnik kreten za pedeset hiljada eura kupi Mercedesovu limuzinu. Oslobodite se terora krivnje, ignorirajte debeloguze popovske licemjere i slobodno uživajte. “Ništa vam neće ovi dan pokvarit.”