PIŠE ANTE TOMIĆ Priča o ljudima kojima su mržnje i prostaštva zajednički

Samostani su u mračnim vremenima bili svjetlo pismenosti, biskupi i kardinali gradili su škole i sveučilišta, pomagali znanstvenicima i umjetnicima. Redovnice su držale bolnice, pučke kuhinje i sirotišta, a redovnici pravili sir, pivo i kobasice. Dugačak je niz materijalnih i duhovnih dobara kojima nas je Katolička crkva zadužila, naš život nesumnjivo bi bio mnogo gori da nije bilo nje. Pogledajmo, komparacije radi, jedan narod koje katolička vjera nije dotaknula, jednu zemlju gdje misionari nisu imali znatnijeg uspjeha. Premda su jezuiti još u prvoj polovini šesnaestog stoljeća pristali na otok Kyushu, između stotinu dvadeset i šest milijuna Japanaca danas je samo pola milijuna, manje od pola posto katolika.

Zamislite se nad tom činjenicom prije nego idući put rečete nešto protiv Vatikanskih ugovora. Boga vam ćaćina, da nemamo Katoličku crkvu, ovdje bi možda bila zaostalost i oskudica kao u Japanu.

Kad se oduševljeni domoljubi uspoređuju s drugima, sve im se prednosti čine na njihovoj strani. Mi Hrvati pobjeđujemo sve. Naša tradicija, vjera i kultura superiorne su svim tuđim tradicijama, vjerama i kulturama i zbog toga se valja čuvati od miješanja. Zaštititi se visokim zidovima i bodljikavom žicom pod naponom, dovesti policiju i vojsku na granice, njemačke ovčare da slinavim zubima reže i laju na inovjerce, pa i ošinuti iz mitraljeza postanu li nepoželjni baš nasrtljivi. Splitski gradski vijećnik Martin Pauk, već čuven po izjavama koje on drži neodoljivo smiješnim, a svi drugi naprosto imbecilnim, predložio je nedavno na fejsu da se sirijske izbjeglice gađa slaninom i čvarcima. Svinjskim bi prerađevinama otjerao muslimane, ne žaleći vjerojatno ako usput strada i koji kršćanin vegetarijanac.

Čitajući o ispadu mladog desničara, upitate se što je to zaista što jednu vjeru čini jedinstvenom i neponovljivom, nesumnjivo boljom od drugih, koji su razlozi vjerske nesnošljivosti i nasilja kojemu svakodnevno svjedočimo. U Crnoj Gori, na primjer, u ovome se trenutku žestoko sukobljavaju dvije pravoslavne crkve. Otimajući se za vlasništvo nad manastirima i crkvama i pravo na milodare i zaradu od blagoslovljenih sličica, bradati kaluđeri u dugačkim crnim haljinama bacaju jedni na druge smrtonosne kletve kao u Harryju Potteru, ali njihova usluga u osnovi nije različita. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi nećete dobiti baš ništa što ne nudi i neprijateljska Crnogorska pravoslavna crkva i obrnuto. Jednak je obred, treperavi žišci voštanica i miris tamjana, jednako pretvaranje kruha i vina u meso i krv, jednaka nesigurna obećanja o vječnom blaženstvu, transcendentalna na vrbi svirala.

Pa ni stotinjak kilometara sjeverozapadno, u Međugorju u Hercegovini, s vidjelicom koja kao omamljena koluta očima razgovarajući s Gospom, i narodom na koljenima koji zatravljeno pilji u nju, i Zdravkom Mamićem koji s mikrofonom desetak metara dalje vodi krunicu, nije ništa drugačije. Kada vidite to prikazanje, uvjerljivo, po prilici, kao nastup kazališnih amatera iz Prepuštovca, teško je kazati zašto za afričke religije kažu da su primitivne? Šta je to u naših hercegovačkih katolika naprednije od vjerovanja Masaija iz Kenije i Tanzanije, ili Baluba u Kongu, ili pripadnika Tumbuka naroda iz Malavija, koji se klanjaju duhu koji živi u kornjačama i hijenama?

Ono u što vjerujete, ako vjerujete, nije nepomirljivo drugačije od onoga u što drugi vjeruju, a u slučaju nekog hrvatskog desničara poput Martina Pauka i sirijskih izbjeglica razlike su upravo zanemarive. Njihove vjere imaju jednaki abrahamski korijen, a i ono što je iz toga korijena izraslo zapanjujuće je slično. Dapače, između hrvatskih desničara i radikalnih hodža koji drže vjeronauk borcima Hezbollaha i Hamasa manje je razlika nego između hrvatskih desničara i ateističkih komunista i Jugoslavena. Da netko poput Martina Pauka odluči prijeći na islam, obratiti se na stranu onih koje bi tjerao čvarcima i slaninom, lijepo bi se začudio kako bi to lako, neosjetno i bezbolno ispalo. S izuzetkom zabrana svinjetine i alkohola, čitavu njegovu duhovnu prtljagu, sve vrijednosti i običaje, jedan kroz jedan, mogao bi ponijeti sa sobom u svoju novu bogomolju.

Nekadašnji bi katolik i desničar mogao lijepo nastaviti držati žene drugotnim bićima, po svemu inferiornim muškarcima. I biti, naravno, protiv pobačaja. Pa i homofobija bi među njegovim novim prijateljima u džamiji bila lijepo primljena. O antisemitizmu da i ne govorimo, hrvatski desničar i radikalni hodža bili bi oduševljeni kad bi shvatili koliko i jedan i drugi mrze Židove. Upravo kao i Charlesa Darwina i teoriju evolucije.

“Je li u redu da ja ne mislim da je Zemlja okrugla?” upitao bi hrvatski desničar bojažljivo.

“Pa Zemlja je ravna ploča”, odgovorio bi mu vjeroučitelj Hezbolaha jednostavno.

Naposljetku bi njih dvojica vjerojatno pali u zagrljaj i zaplakali od sreće, shvaćajući kako im je mržnje i prostaštva zajedničko. Da Martin Pauk da priliku muslimanima koje bi tjerao svinjskim prerađevinama, ugodno bi se iznenadio koliko je među njima glupana poput njegovih pravaša i suverenista. Vjerska netrpeljivost između kršćana i muslimana, između crnogorskih i srpskih pravoslavaca ili između Zdravka Mamića i afričkog urođenika iz Tanzanije zapravo je smiješna pojava. Da samo pokušaju, svakome bi od njih bilo lakše promijeniti crkvu i svećenika, nego prenijeti stambeni kredit iz Poštanske u Erste banku ili umjesto Karlovačkog naručiti Ožujsko pivo.