PIŠE ANTE TOMIĆ: STARENJE NIJE ZA CURICE Kakav je samo užas ležati napušten, s krivnjom da ste uzeli postelju i respirator nekom mlađem

Priča kaže da je autorska suradnja Micka Jaggera i Keitha Richardsa počela kad ih je menadžer Andrew Loog Oldham jedne noći šezdeset četvrte zatvorio preko noći u kuhinju. Prije toga dva bijela mladića iz Dartforda u Kentu nisu ni pomišljala o vlastitim pjesmama, jedino što ih je zanimalo je pjevati i svirati blues Williea Dixona. Ovo se ne čini osobito vjerodostojno naprosto stoga što ni Jagger ni Richards ne izgledaju kao osobe koje bi se pokorile tuđem autoritetu, pustile da ih tkogod zaključa, pa još mlađi kao što je Oldham.

Istinita ili ne, priča dalje kaže da su njih dvojica do jutra napisala pop-baladu “As Tears Go By” i otpjevali je menadžeru, a on je bio oduševljen. Autori su, s druge strane, bili oprezniji. Njima se pjesma činila otrcana, sramili su se da “prodaju staro uže”. Upravo zbog toga Rolling Stonesi nisu je isprva niti snimili. Napravili su to dogodine, nakon što je pjesma postala veliki hit Marianne Faithfull.

Sve se oko “As Tears Go By” zapravo činilo kao nesporazum. Za početak, Jaggera i Richardsa su doživljavali kao divljake, vandale, bezobzirne mlade sociopate, neodgojene rušitelje starog svijeta, a prva pjesma, ili jedna od prvih koju su njih dvojica napisala, s dvadeset jednom godinom, bila je nježna i tužna pjesma o starenju. Zatim, Marianne Faithfull, koja nije bila ni punoljetna.

Tko bi zdrave pameti odlučio da jedna sedamnaestogodišnja školarka, jedan prekrasni pupoljak, pjeva o umirovljenici koja na klupi u parku gleda dječju igru i razmišlja o svojem životu koji se gasi kao sunce na horizontu? Što su ti lakomisleni mladići i djevojke zaista znali o muci starenja, o bolesti, strahu i samoći, o obješenoj koži, usahlim mišićima, škripavim kostima i dentijerama na škancijama?

Faithfull i Jagger uskoro su počeli ljubavnu vezu, bili su princeza i princ jednoga otmjenog i šašavog svijeta koji su nazvali “swinging London”. Zajedno su napisali “Sister Morphine”. Ona je njemu poklonila “Majstora i Margaritu”, roman ruskog pisca Mihaila Bulgakova koji je upravo tih dana preveden na engleski, a koji je njega nadahnuo za “Simpathy For the Devil”. Sve se, u jednu riječ, u njihovim životima činilo čarobno i genijalno, kako i treba biti u životima mladih i lijepih, ali za nju ipak nije dugo trajalo.

Naprotiv, za nju je bilo tragično prekratko.

Postala je heroinska ovisnica i beskućnica, živjela u automobilu, pokušala samoubojstvo kad su joj oduzeli skrbništvo nad sinom, preboljela je rak i tešku infekciju poslije operacije kuka. Nakon svega nedavno se zarazila i koronavirusom.

U bolnici je, prestravljena i sama, poput lika iz jedne svoje pjesme na albumu “Negative Capability” otprije dvije godine. Iako je “They Come at Night” o terorističkom napadu na Pariz, sablasno je kako točno opisuje današnje okolnosti. Preplavio nas je užas. Svijet je slijep od straha. Nema ni hrabre Engleske, ni hrabre Rusije ni Amerike. Nije igra, pjeva Marianne Faithfull, kad ležiš dolje i boriš se za svaki dah.

Na “Negative Capability” ponovno je, po treći put snimila i “As Tears Go By”. Ova je verzija je sporija, mirnija, zamišljenija. Neobično je, pomislio sam, kako je pjesma pola stoljeća kasnije dočekala svoju pjevačicu. Marianne Faithfull je sa sedamdeset i tri napokon postala ona umirovljenica s klupe u parku, stara žena kojoj se nitko ne smiješi.

Čak je i oboljela od bolesti koja starije osobito pogađa. I to mi je bilo tako tužno da sam gotovo zaplakao premda je pjesma, njezini su autori s razlogom bili suzdržani, zaista nešto otrcana. “As Tears Go By” nije ni blizu najbolje pjesme o starenju, a to je “Stari se” Marka Perkovića Thompsona.

Zajebavam se.

Najbolju pjesmu o starenju, “Hello In There”, objavio je sedamdeset prve na svojem debitantskom albumu John Prine. Imao je samo dvadeset pet, ali je bio zapanjujuće istinit i zreo u priči o sumornoj svakodnevici dvoje staraca nakon što su im djeca otišla, John i Linda u Omahu, Joe negdje na cesti, a Davyja su izgubili u Koreji, ni danas im nije jasno zašto, a nije više ni važno. Stabla rastu sve snažnija, pjeva u refrenu Prine, i rijeke rastu sve divljije, a stari ljudi rastu samo u samoći, čekajući da im netko kaže: “Kako ste?”

Nakon što me je razmišljanje o “As Tears Go By” odvelo do “Hello In There”, sljedećih sam nekoliko sati krenuo slušati Johna Prinea, njegovu duhovitu i mudru “Jesus The Missing Years”, i gorku priču o vijetnamskom veteranu Samu Stoneu, i “Lake Marie” koja se čini kao neka izgubljena pjesma Raymonda Carvera o lososima, potocima i propuštenim životnim prilikama: “Nekoliko godina kasnije našli smo se u Kanadi, pokušavajući spasiti naš brak i možda uloviti koju ribu, štogod nam se učini lakše.”

Naposljetku, došao sam i do albuma “Tree of Forgiveness”, objavljenog iste godine kad i “Negative Capability” Marianne Faithfull. Svijet ide kraju, ali sedamdesetogodišnji Prine ne brine se zbog toga što on živi u svojoj glavi. Bolestan je i star i raduje se samo kako će, kad dođe u raj, sresti mamu i tatu, rođaka Douga i rodicu Jackie, popiti koktel od đumbirova piva i votke, zapaliti cigaretu od devet milja i poljubiti zgodnu djevojku na vrtuljku. Upravo dok sam to slušao, zadnju pjesmu na zadnjem albumu Johna Prinea, nećete mi vjerovati, ali stvarno je tako bilo, kći mi je na telefonskom ekranu pokazala vijest da je on noćas umro od koronavirusa.

I tada sam zbilja zaplakao, i zbog Marianne Faithfull koja se bori za zrak u Londonu, i zbog Johna Prinea kojeg su zatvorili u najlonskoj vreći u bolnici u Nashvilleu, i zbog štićenika splitskog doma za stare i nemoćne koji su deset dana siroti gorjeli u fibri od trideset devet stupnjeva prije nego što su ih prebacili u bolnicu, i zbog milijuna drugih starih ljudi koji su stradali ili će tek stradati pred očima ravnodušnog svijeta. Ni u normalnim okolnostima nije lako imati osamdeset ili devedeset.

“Starenje nije za curice”, rekla je jednom Bette Davis. Treba imati petlje za to i ako živite u udobnosti i bogatstvu, netko vas voli i skrbi o vama, a kakav je samo užas ležati napušten, bez ikoga svoga, s krivnjom da ste uzeli postelju i respirator nekom mlađem, dok na televiziji u kutu sobe cijenjeni zastupnik tumači kako nije šteta ako umrete.

To je strahota gora od koronavirusa, okrutnost, sebičnost, pustoš srca i umova, poraz civilizacije kojoj više ne trebaju ni Marianne Faithfull, ni Rolling Stonesi, ni “Majstor i Margarita”, ni John Prine ni Raymond Carver. Ako vas to ne natjera u suze, plačite zbog sebe, zbog glupog, prepadnutog i podlog trajanja koje, potpuno krivo, zovete životom.