PIŠE ANTO MIKIĆ Otkud ta potreba za tolikim teorijama urote kojima se Orešković uklapa u nečije navodne planove

Premda smo, privatno, većini poznanika koje smo ovih dana vidjeli ili na drugi način kontaktirali zasigurno zaželjeli bolju, sretniju, uspješniju novu godinu - a mnogi su od nas i sami donijeli neke "novogodišnje odluke", ili barem zamislili neke novogodišnje želje - za razliku od te privatne sfere, novogodišnji duh kao da je potpuno iščeznuo iz hrvatskoga javnoga prostora. Ono, makar i skromno očekivanje da stvari mogu biti boljima nego što jesu, da svaki novi početak u sebi nosi barem neku mogućnost da se ubuduće isprave neke ranije pogreške i poprave neki ranije narušeni odnosi - kao da već dugo ne stanuje ovdje!

Očitovalo se to proteklih dana i tjedana na mnogim primjerima, no rijetko gdje tako zorno kao na "dočeku" koji su novoj parlamentarnoj većini, a još više novome hrvatskome mandataru Tihomiru Oreškoviću, priredili neki mediji i analitičari, aktivisti i političari, ali i toliki anonimni i/li javnosti nepoznati "Facebook i Twitter analitičari" i profesionalni komentatori tuđih članaka na internetskim portalima.

Otkad je na Pantovčaku, primajući mandat od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, izustio svoje prve javne riječi na ne baš savršenoj, ali ipak razumljivoj i, svima koji su s hrvatskim iseljeništvom imali ikakvoga izravnoga doticaja, itekako "poznatoj" inačici hrvatskoga jezika, Orešković ni do dana današnjega nije prestao biti predmetom "sprdnje" tolikih "jezičnih stručnjaka" opće prakse.

No, dok se među bezbrojnim pošalicama na račun "Tinovih građevina" još i dade pronaći poneka koja odiše kakvim-takvim humorom, pa se i njenim autorima može priznati da se naprosto bezazleno šale, neke druge primjedbe izrečene na račun toga, široj javnosti poprilično nepoznatog čovjeka, sve su prije negoli šaljive.

Primjerice, ona da je "opljačkao Plivu" - koju šire neki manje utjecajni, mahom "desni", internetski portali. Ili pak ona, još opasnija - da ni na čelu Vlade, dobije li povjerenje Hrvatskoga sabora, neće biti nikakav "domoljub", nego tek "predstavnik stranoga kapitala" - koju u javnost plasiraju njihovi "lijevi" pandani. Ipak, najdalje su otišli onaj novinar i njegov portal koji su Oreškovića i njegov "dolazak" na vlast usporedili sa samim Hitlerom i njegovim usponom na mjesto njemačkoga kancelara.

U atmosferi tako strašnih optužbi, teze onih analitičara, političara i medija koji novome hrvatskom mandataru pokušavaju osporiti politički legitimitet, jer se osobno nije kandidirao na izborima za Hrvatski sabor, još se i mogu prihvatiti kao legitimne i opravdane, kolikogod ni one ne imale ama baš nikakvoga uporišta ni u Ustavu ni u hrvatskim zakonima. Jer, Vladu i njenog predsjednika ne biraju izravno hrvatski građani, nego njihovi politički predstavnici izabrani u Hrvatski sabor.

Nestranačkim kandidatom, koji se nije natjecao na izborima za Sabor, nije, dakle, napravljena nikakva "politička krađa i prijevara", kako to ovih dana bombastično zaključuju čak i pojedini ugledni komentatori, a dodjela mandata Tihomiru Oreškoviću još manje predstavlja "sumrak i propast demokracije" i pokušaj "državnoga udara", kako tomu olako domeću još bombastičniji među njima.

Čime je to, dakle, Tihomir Tim Orešković zaslužio da ga se - prije negoli je imao prilike povući ijedan konkretan politički potez, a o svojim premijerskim planovima jedva da je i stigao prozboriti - tako grubo osobno i politički diskvalificira? Otkud ta potreba za tolikim teorijama urote kojima ga se uklapa u nečije navodne planove "krađe hrvatske demokracije"?

Začudo, njegova osobna i poslovna biografija sve te nategnute teze ama baš ničime ne potkrepljuje. Sasvim suprotno, ono malo što o njemu znamo, zanemarimo li barem načas hrvatsku političku i javnu baruštinu u koju je netom zakoračio, predstavlja nam ga u sasvim suprotnome svjetlu. I pred sobom odjednom vidimo ozbiljnog obiteljskog čovjeka koji je, unatoč skromnom socijalnom podrijetlu, uspio postići solidno obrazovanje i izniman poslovni uspjeh. I to na međunarodnome tržištu i u ozbiljnoj svjetskoj konkurenciji, koja zasigurno ne priznaje ni "rodijačke veze" ni pripadnost određenim ideološkim skupinama kao relevantne reference.

Otkud onda toliki odium i to silno nepovjerenje? Problem, očito, nije u njemu, pa ćemo ga morati potražiti negdje drugdje. Možda u činjenici da se dosad vladajuća "ljevica" i njeni apologeti jednostavno teško mire s činjenicom izbornoga poraza? Pa bi im i "majka Tereza", da je kojim slučajem živa, bila nedovoljno dobra, samo ako je predlažu mrski HDZ i njihovi još mrskiji koalicijski partneri - ta "kriminalna, špijunska i proustaška koalicija", da se poslužimo rječnikom premijera na odlasku Zorana Milanovića.

No, problem je, čini se, i negdje drugdje. Ponajprije u svojevrsnom "strahu od optimizma" koji nam se, hranjen tolikim neuspjesima svih dosadašnjih Vlada, osobito na gospodarskom području, polako uvukao pod kožu. Pa, opečeni tolikim vatrama, instinktivno pušemo i na hladno.

Problem je, napokon, i u nama. I u našem, sad već i jednim znanstvenim istraživanjem ustanovljenom, gubljenju smisla za povjerenje u ljude uopće. Naime, po rezultatima istraživanja International Social Survey Programme (ISSP), koje je u Hrvatskoj proveo Institut za društvena istraživanja, manje od petine hrvatskih ispitanika smatra da se ljudima smije vjerovati, po čemu smo pri samome dnu u istraživanje uključenih zemalja svijeta.

Nije, stoga, možda ni čudno što Oreškoviću toliki ne vjeruju. Ni kad kaže da se stanje u Hrvatskoj može promijeniti na bolje, a još manje kad na pitanje - zašto se uopće prihvaća te dužnosti, i to još za nekoliko puta manju plaću od one koju ima na sadašnjoj menadžerskoj poziciji - odgovara mnogima tako nerazumljivim jezikom. Zbog domoljublja, časti, izazova - kaže on. Domoljublje, čast, izazov, ideali? I zbog toga se odreći veće plaće?! Nažalost, mnogima u Hrvatskoj danas tako nerazumljiv jezik. Neki će reći: možda nam baš zato i ide tako kako nam ide!?

Hoće li, na kraju, Tihomir Orešković biti uspješan hrvatski premijer? To još uvijek ne znamo niti možemo znati. Kao što ni oni koji ga već "pokapaju" ama baš ničime ne mogu potkrijepiti svoje uvjerenje da on i njegova buduća Vlada to neće i ne mogu biti. Hrvatska, zasigurno - kao uostalom niti jedna druga zemlja - nije osuđena na neuspjeh i propadanje. A nova Vlada, baš kao i nova godina, uvijek su i nova prilika za nove, sretnije početke. Ili, kako bi rekli u Bosni: Nova Vlada, nova nafaka!