PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Iskreno, nema puno ljudi kojima se divim, ali ova je žena jedna od mojih najvećih junakinja!

Iskreno, nema mnogo ljudi kojima se divim. Zahtjevan sam i oduševljavaju me samo nečije životne vještine. Ne divim se sportašima zato što znaju gurati loptu po terenu. Svakako se ne divim političarima koji stalno balansiraju između onoga što trebaju reći da bi zadržali simpatije javnosti i onoga što moraju napraviti da bi zadržali moć. Ne impresioniraju me ljudi koji sagrade neku velebnu građevinu.

Zapravo me impresioniraju samo oni koji sagrade velebne životne doživljaje. Impresioniraju me oni koji znaju voljeti, koji žele iskoristiti potencijal života, koji znaju ili barem uče opraštati... Impresioniraju me oni koji se dignu nakon pada, koji znaju priznati svoje mane… Impresioniraju me oni koji se znaju smijati i imaju muda biti iskreni. I svoji. Volim kada su ljudi svoji. Oni koji se trude biti tuđi su mi kao tuđinci. Dosadno mlitavi. A ja volim autentičnost. I želju. Želju za životom.

To je imala Ana Rukavina. Vjerujem da svi znate njezinu priču. Bila je klinka kad je oboljela, nije imala ni 30. To su definitivno godine kada je preokrutno da itko ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Imali smo neke zajedničke prijatelje, ali je nisam poznavao. No, kao i cijela Hrvatska, upoznao sam je nakon njezina pisma koje nas je sve razgalilo. Kada bih morao odrediti 10 ključnih događaja za Hrvatsku, njezino bi pismo definitivno našlo svoje mjesto.

Ana je u pismu bila britka, ranjiva, iskrena do srži, hrabra i svoja. Bolest joj je nagrizala tijelo, ali ona nije dopustila da joj uništi duh. Nakon uvoda u kojem se kratko predstavila, o svojoj životnoj priči rekla je: “Ne bojte se, nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti”.

Sjećam se koliko sam plakao kada sam prvi put čitao pismo. Realno, plakao sam i svaki sljedeći put kad sam ga čitao, ali ne samo od tuge. Tuga čak nije ni primarni osjećaj, iako je itekako prisutna. Plakao sam od dirnutosti. Ljepotom. Dirnula me svojom autentičnošću, hrabrošću… kao da se u njoj iskristaliziralo najljepše od ljudskog duha.

Duha koji je pokazao snagu u jednoj od najružnijih mogućih situacija. I sada plačem… Nekako je doživljavam svojom, jednom od svojih ljudi. Imala je jedan od onih osmijeha koji mogu razoružati i najtvrdokornijeg cinika. I smisao za humor koji je koristila i u crnim trenucima. Čak je i crni humor koristila u crnim trenucima. I hrabrost. Hrabrost da bude iskrena. “Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli.

Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka?”

Tim je riječima krenula lobirati za ozdravljenje, kako je rekla, i ljubazno zamolila sve nas za pomoć. Predaja, malodušnost, rezignacija nisu postojale u njezinu svijetu. Želim život, srčano je poručila.

Kao što znate, sada je prošlo već 10 godina od Anina odlaska. Njoj u čast i životu u čast njezina je obitelj organizirala Zakladu Ane Rukavine koja vrhunac svojih aktivnosti ima krajem godine koncertom na Trgu bana Josipa Jelačića. Prosinac mi je vrlo intenzivan zbog svih humanitarnih i obiteljskih aktivnosti, ali u tom call centru moram biti.

Na sve ostale aktivnosti mogu stići, ali na ovu jednostavno moram. Da zahvalim Ani i njezinoj obitelji koja nastavlja Anino nasljeđe o svetosti života. I ove godine je prikupljeno više od milijun kuna koje će pomoći mnogima u borbi za život. I hvala im na tome!

A mi ostali ne moramo čekati bolest ili neku tešku životnu situaciju da počnemo iskorištavati životne potencijale. Ne moramo čekati da udarimo o zid da bismo shvatili da idemo u krivom smjeru. Možemo već danas prestati uzimati život zdravo za gotovo. Možemo danas zahvaliti voljenima. Pokušati oprostiti. Sebi i drugima. Biti tu za nekoga. Posvetiti se djeci. Pomoći drugima zagrljajem, savjetom ili samo običnim slušanjem. Samo da ih slušamo. I čujemo. Prepoznamo. Često će i to mnogo pomoći. Možemo danas prestati kukati i tražiti rješenja za problematične situacije. Dosta je ravnodušnosti, uvijek postoji neki horizont koji čeka baš vas.

I zato uživajte u svojim sladoledima od lješnjaka. Još danas. Sada, odmah. Ani u čast. Životu u čast! Sretno!