PIŠE INOSLAV BEŠKER Kako spasiti život, a ne pokleknuti pred terorizmom

U mučnim trenucima zebnje za život otetoga Tomislava Salopeka hrvatska država je dala znak maksimalnog angažmana: predsjednica Republike intervenirala je u egipatskog Predsjednika, ministrica vanjskih poslova odletjela je osobno u Kairo, angažirala se javnost. Kasnije će biti vremena razmatrati je li bilo sigurnosnih propusta. Sada je u prvom planu život otetog Hrvata, kao i otetih Francuza, Talijana itd., jer Salopek nije jedini Unijin talac.

Ljudski život je svet i treba učiniti sve što je moguće da ga se spasi, pa i riskirajući vlastiti život - ali samo do granice legalnosti, bez koje padamo u divljaštvo, upravo ono koje teroristi hoće.

U obrani legalizma i načela vladavine prava i ovdje smo izrijekom, davno prije sadašnjih događaja, osuđivali kršenje prava i u borbi protiv terorizma: npr. bespravno zatvaranje optuženika u Guantánamo izvan granica američkoga pravnog sustava, a još više torturu nad guantánamskim zatočenicima (zbog čega SAD snose dio moralne odgovornosti za “guantánamiziranje” otetih talaca) ili bespravnu otmicu i mučenje imama “ Abu Omara”, itd.

“Daišova” mizanscena služi ne samo ponižavanju otetih, zastrašivanju i pojedinaca i cjelokupne kršćanske zajednice u svijetu, optužene za “križarski rat protiv islama”, nego i za iznuđivanje faktičkoga međunarodnog priznanja kao strane u ratnom sukobu, s kojom se pregovara.

Na to upućuje i scenografija: budući da muslimanski teroristi zahtijevaju da se zatočenici okrivljeni za terorizam, ponajprije oni u Guantánamu, tretiraju kao “ratni zarobljenici”, oni otete civile, svoje taoce, odijevaju u narančaste odore istovjetne onima u Guantánamu.

Ovih smo se dana podsjetili da Hrvatska nije poklekla pred terorom ni u Vukovaru, ni u Škabrnji, da je to platila skupo, ali nužno.

Evropa ne odustaje od stava, izraženoga još kada su otmičari bili teroristi u Evropi, a žrtve čak i istaknuti predstavnici vlasti (npr. general Dozier, ili bivši talijanski premijer Moro): isplata novčane ucjene razbojnicima nije legalna, ali može biti moralno opravdana u nekim situacijama, no nipošto nije dopustivo direktno ili indirektno priznavanje terorista kao protustranke a time i terorizma kao metode političke akcije. Dakle ni pristajanje na terorističku ucjenu.