Ustavni sud je u petak ukinuo odredbe dvaju zakona s područja znanosti po kojima su redoviti profesori na visokim učilištima, profesori visokih škola, te znanstveni savjetnici u znanstvenim organizacijama, koji su 30. srpnja 2013. bili u trajnom zvanju, morali biti podvrgnuti novom vrednovanju izvrsnosti ako su htjeli konkurirati za nastavak radnog odnosa jer je -smatra Sud - poseban postupak ocjene izvrsnosti usporediv s postupkom njihova reizbora u zvanje, što je protivno biti njegovih trajnih zvanja.
Ustavni sud je primijetio da su postojeći kriteriji izvrsnosti proizvoljni jer kriterije treba uspostaviti nadležno Nacionalno vijeće za znanost. Ustavni sud se nije bavio, jer to od njega nije zahtijevano, pitanjem smiju li profesori u drugim nastavnim zvanjima biti a priori isključeni iz kriterija izvrsnosti, koji je po meni uostalom dvojben ovakav kakav je u nas postavljen. Nisu se bavili ni pitanjem jesu li osporene i ine odredbe o prisilnom umirovljenju suprotne s ustavnom zabranom diskriminacije po dobi - a mogli su.
Ustavni sud nije morao, ali nije odolio izraziti zabrinutost za stanje zakonodavstva na području znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, koje karakteriziraju kolizije, nedosljednosti i neusklađenosti zakonskih odredbi. Ne može mu se poreći informiranost: i u njegovim redovima ima znanstvenika i profesora - ali bilo ih je i u ministarstvima koja su posljednjih decenija skuhala tu papazjaniju, a i u redovima Sabora koji ju je uredno izglasavao, na sramotu svoju i svojih birača.
Spomenimo samo da godinama nema ni sankcija ni ikakvih posljedica za “probijanja” rokova izborâ u znanstvena i nastavna zvanja, čime su mnogi pojedinci oštećeni za prava, pa neki susljedno i za status redovitog profesora u trajnom zvanju, za izmišljanje običajnih umjesto pravnih kriterija, pa onda rokove “probija” i Nacionalno vijeće, koje bi nad svime moralo bdjeti, jer mu država plaća prsluk koji mu za zakon puca.
Makroskopske pogreške počinjene u organizaciji i kriterijima obrazovanja tolike su da ih je teško pobrojati i u brošuri, kamoli u novinskom komentaru.
Baza im je već u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, gdje se učenicima, inflacijom odličnih ocjena, podvaljuje lažna ideja o lako stecivoj i generalnoj izvrsnosti, i gdje se razbijaju osnove radnih navika, jer ih se manje uči tehnikama stjecanja znanja i vještina, te potrebi za permanentnim obrazovanjem, a više memoriranju (biflanju) činjenica uglavnom za jednokratnu uporabu.
Događalo mi se, dok sam predavao na zagrebačkome Fakultetu političkih znanosti, da se studenti vrijeđaju kada se od njih na ispitu zahtijevalo znanje, te su to neki doživljavali kao nasilje ili moj kapric. I drugdje mi se događalo da se studenti čudom čude kada sam im objašnjavao da me zanima kako misle, a ne kako memoriraju, ljut ako bih čuo svoje rečenice iz njihovih usta.
Sada se, kao bumerang, taj naopako postavljen kriterij izvrsnosti vratio u glavu profesorskoj kasti, kao kriterij tko bi smio nastaviti raditi, u radnom odnosu ili uopće, na državnim sveučilištima i nakon navršenih 65 godina (živim u zemlji gdje nastavnici rade do 67 godina, redoviti profesori do 70 ili 72, a iznimno do 75).
Izvrsnost (pa i etimološki) nije apsolutna nego relativna kategorija, pa je puko licemjerje utvrđivati fiksne kriterije, navlastito na dulju stazu. Izvrstan je onaj koji se izdvaja iz vrste, koji se time odlikuje. U razredu koji ima 80 (a kamoli 100) posto odličnih - nitko se ne odlikuje. U sredini ili struci u kojoj 50 ili više posto subjekata proglašavamo izvrsnima, zapravo izvrsnošću nazivamo prosječnost.
Razumijem da se odstranjuju nesposobni i neuspješni - ali koji je kriterij uspjeha u visokoškolskoj nastavi? Po meni, samo je jedan ključan (osim u strukama od nacionalnoga strateškog interesa, a ni njih još nismo imenovali): koliki se postotak diplomiranih upošljava u roku od 6, odnosno 18 mjeseci od diplome? To se u nas ne mjeri: opasno je po kastu.
Koja je svrha sječe profesora administrativnom giljotinom (osim osobnog zadovoljstva uredskih jakobinaca, koji i nisu jedini protagonisti masakra)? Ušteda državi? Neće biti: umjesto da primaju plaću dajući, primat će mirovinu ne radeći. Otvaranje prostora za mlade? Neće biti: statistika pokazuje da tako nije. Osim toga, uspješnijima su se vazda pokazivali odsjeci s višegeneracijskom nastavničkom mrežom. Problem relokacije mladih znanstvenika treba rješavati sustavno, a ne mehaničkim lapotom dosjelih.
Prvo: poželjno bi, a i logično, bilo da je većina doktora znanosti u proizvodnji, u poduzećima, u direktnom dodiru sa svakodnevnim životnim potrebama, a ne akademskoj kuli gdje se goje kaste. Drugo: poželjno bi i korisno bilo da se barijere između znanstvenika u poduzećima i onih na institutima i fakultetima prorijede a ne učvršćuju, jer je i studentima korisniji input od profesora sa svježim izravnim iskustvom u struci koju predaje. U medicini su klinika i katedra povezane - ta bi logika bila korisna i drugdje (počev od mojih struka: profesori izvan novinarske prakse lakše upadnu u zamku apstraktnog novinarstva; i među filolozima su elastičniji koji se jezikom služe i stvaralački, u umjetničkoj i inoj komunikaciji itd.).
Umjesto integracije i multidisciplinarnosti ukorijenili smo dezintegraciju monodisciplinarnost kao fetiš - pa čak ni inače tromi Ustavni sud ne zna to prešutjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....