PIŠE JELENA LOVRIĆ Premda se čini vrlo neugodnim, uličarski napad biskupa Vlade Košića zapravo pomaže Andreju Plenkoviću

Premda se čini vrlo neugodnim, uličarski napad biskupa Vlade Košića zapravo pomaže Andreju Plenkoviću. Jer sisački biskup, do iracionalnosti razjaren koalicijom HDZ-a i HNS-a, javno priznaje da je Bog zapravo na premijerovoj strani. Molim se za Vas, ali me Bog s obzirom na Vas više ne uslišuje - piše u Banske dvore. Za jednog svećenika, pače i biskupa, sigurno mora biti vrlo neugodno i bolno kad mu komunikacija s Nebom više ne funkcionira. Kad se njegove molitve na najvišem mjestu ignoriraju. Ogluha s Božje strane s razlogom frustrira Vladu Košića.

Ali, čak i ako izuzmemo tu onostranu dimenziju, iskustvo uči da su njegovi bijesni napadi najbolja preporuka. Na koga se on baci kamenom, taj odmah profitira. Na nedavnim lokalnim izborima katotalibanski se biskup aktivno uključio u kampanju protiv Kristine Ikić Baniček, SDP-ove gradonačelnice Siska, pa je ona izbore - unatoč njegovim intervencijama - uspješno dobila. Stado ga, barem kad je riječ o politici, omiljenoj temi njegovih pokušaja arbitriranja, ne sluša. Razumljivo, jer iz njegovih usta ne teče evenđelje, nego otrov. Košić tako divinizira za strašan zločin u Ahmićima osuđenog Darija Kordića, a sotonizira svaku lijevu ideju, svojom inkvizicijskom potragom za, kako će sam reći, petom kolonom neprestance dijeleći hrvatske građane i pokušavajući histerizirati ukupnu javnost. Da su neka druga vremena, vjerojatno bi palio lomače.

Ali, optužnica koju je protiv premijera Plenkovića ispisao nije tek usamljeni ispad jednog politički ekstremiziranog čovjeka, nije solo akcija jednog po mnogim aspektima skandal-biskupa. Košić je ovdje malo ideolog, malo glasnogovornik jedne mnogo šire grupacije. Njegovo pismo govori, prvo, o tome da bojovni ešalon Crkve želi Hrvatsku držati u ozračju građanskog rata. Kad spominje HNS, stranku koja je HDZ-u upravo pomogla da skrpa potrebnu parlamentarnu većinu, on doslovce govori o neprijateljima. Ne o političkim neistomišljenicima, rivalima ili suparnicima, čak ni protivnicima. Nego baš neprijateljima. A postojanje neprijatelja, naravno, implicira ratno stanje. Takvom retorikom, koja dolazi iz ultradesnog krila Crkve i srodnih joj udruga, cijela se nacija želi držati u ideološkim rovovima, koji - povrh svega - nemaju baš nikakve veze s današnjim vremenom.

Drugo, Košićeva društvenim mrežama posredovana poslanica otkriva nevjerojatnu pretencioznost. Biskup se predstavlja kao apsolutni tumač narodne volje, Plenkovića optužuje da je pokazao “potpunu neosjetljivost za osjećaje i vrijednosti koje gaji većina hrvatskog naroda”, te kao ekskluzivni vlasnik franšize demokršćanstva, pa od šefa HDZ-a traži da se tim perjem više ne kiti. Činjenica da premijer posjeduje izborni legitimitet očito mu ništa ne znači. Hrvatsku vjerojatno vidi kao katoličku talibaniju, a ne Republiku.

Treće, pismo biskupa koji se profilirao kao politički jastreb, ptica grabljivica, zapravo je otvoreno upozorenje Andreju Plenkoviću da ne dira kurikularnu reformu i ne unosi druge promjene - uklanjanje ustašlukom intonirane ploče u Jasenovcu, primjerice - koje su ulaskom u koaliciju s HNS-om najavljene. Iz Crkve se premijeru šalje režeća poruka da neće pustiti iz ruku ono što su osvojili. A osvojili su dominantnu poziciju kad je riječ o eutanaziji reforme obrazovanja. Povjerenstva i ekspertne skupine napućene su retro tipovima, koji su povezani s vrlo rigidnim crkvenim krugovima. Provedba je reforme izručena u ruke onih koji se modernizaciji hrvatskog školstva protive. Od tih stečevina svog križarskog lova na duše ljudi, pogotovo mladih, onih na kojima Hrvatska ostaje, militantno krilo Crkve, popovi i biskupi u maskirkama, ne kani odstupiti. Nazivanje premijera Plenkovića političkom prostitutkom, vulgarni govor krčme, posve neprimjeren jednom vjerskom službeniku, samo je opomena što bi moglo slijediti.

Košićevo agresivno pismo govori da će Plenkovićeva politika ideološkog detanta, koju bi desno-liberalni pakt HDZ-a i HNS-a trebao simbolizirati, glavnog protivnika i prijetnju imati u jednom dijelu Crkve koji danas funkcionira kao stožer nabrijanog i zadrtog desničarenja. Krene li premijer zaista sa svojom najavljenom “transformacijskom politikom”, s oltara mu otvoreno prijete pokretanjem rata. Košić ne krije da revizionistički zdrug Esih - Hasanbegović, zadojen ustaškim sentimentima, ima blagoslov Crkve. Oni su, kao, moralne i domoljubne vertikale. Dok romantik demokršćanstva, razočarani Davor Ivo Stier, ne uživa takvu potporu. U drugim uvjetima formirani Stier još nije uspio usvojiti notornu činjenicu, dobro poznatu hrvatskim povijesnim liderima, od Stipice Radića do Franje Tuđmana, da se radi dobra nacije popovima ne smije dopustiti involviranje u politiku, još manje klerikalizacija državnih poslova. Jer u tom slučaju, u našim uvjetima, s intelektualnim kapacitetima našeg svećenstva, umjesto pristojnog zapadnog demokršćanstva dobiješ katoličku džamahiriju. Političke su ambicije Katoličke crkve u Hrvatskoj posljednjih godina neviđeno narasle. Dio klera i bliskih im udruga prisvajaju pravo na arbitrarnu poziciju. Žele se nametnuti kao snaga koja će oblikovati i diktirati političke i društvene procese.

Zato se Plenkovićeva deklarirana politika okončanja ideološkog rata, izlaska iz ideoloških rovova i demilitarizacije, mora pozdraviti. Vrijeme je za političke iskorake, govori ovih dana, unatoč različitim svjetonazorima moramo postići konsenzus o bitnim pitanjima. Otkako se udružio s HNS-om, pokušavajući graditi most, makar i fragilan, makar i ponton, iznad provalija koje su prošlost i loše politike izdubile posred nacionalnog korpusa, premijer je povukao i neke poteze koji zaista sugeriraju ozbiljne promjene. Jedan je od potpredsjednika Vlade otišao na zagrebačku gay paradu, jedno je mjesto potpredsjednika Sabora dodijeljeno predstavniku nacionalnih manjina, Plenković im se pride ispričao zbog nekih ružnih izjava, za ministricu obrazovanja postavljena je pobornica reformi… Istina, sve je to cijena plaćena za krpanje poderane parlamentarne većine. Ali, sada je pitanje hoće li se tim putem i nastaviti.

Plenkovićeva politika traženja kompromisa ima, međutim, jednu ozbiljnu falingu. Dogovor, pogotovo onaj prekretničkog, povijesnog značenja, nemoguće je postići tako da sukobljene strane dovedeš za stol i čekaš da se pomire. Tako je formirana njegova komisija od koje očekuje da će izmudrovati rješenje za ustaškim pozdravom zatrovanu ploču u Jasenovcu. Isti se model sada gura i kad je riječ o reformi obrazovanja. Ministrica je postala dokazana pobornica reformi, ali odmah nakon imenovanja premijer je objavio da neće imati odriješene ruke. Štoviše, na pozicijama ostavlja kompletnu savjetničku i ekspertnu infrastrukturu naslijeđenu od bivšeg ministra, koji je kurikularnu reformu praktički abortirao.

Ministrica Divjak ima zadaću da dovede do kompromisnog rješenja koje će pomiriti ideološki naelektrizirane strane, uvjeren sam da ćemo postići društveni konsenzus, kaže premijer. Dobro je čuti sve zainteresirane, uključiti što više sugovornika, jer se u tom slučaju bistre stvari i osigurava veća prihvaćenost rješenja. Dobro je da se sukobljene pozicije sretnu i razgovaraju, to pomaže demokratskom ventiliranju stavova. Ali, Plenkovićevi divani ne mogu sami sebi biti ciljem. Cilj je, valjda, realizacija određene politike. Konsenzus je koristan, između ostaloga i zato što razvija kulturu dijaloga, ali ne može biti smisao politike, može biti tek njen instrument.

Problem je kad se Vladina politika ostavlja nedefiniranom, neprezentnom. Kad se u nekim važnim segmentima ne zna kakva se politika zapravo vodi. Hrvatska javnost i dalje ne zna što Vlada misli o jasenovačkoj provokaciji. Zna samo da je premijer razgovor o toj temi s novim partnerima u Vladi već odgodio. Niti je poznato što zaista smjera s najavljenom reformom obrazovanja. Posljedica činjenice da se Plenković ne ponaša kao lider. Svoje stavove o nekim stvarima skriva kao zmija noge, umjesto da s njima izađe pred javnost i bori se.

Premijer će za sebe s pravom reći da je kapetan Vlade. Ali posao je kapetana da suvereno pilotira brodom. Dobio je mandat da s čela kolone određuje kurs i trasira put. Otprilike onako kako je to svojedobno, primjerice, radio Ivo Sanader, kad je uklonio ustaške spomenike i dijaspori poslao javno pismo upozoravajući da svojom NDH-nostalgijom šteti interesima Hrvatske. Svojim umjerenim diskursom aktualni će premijer sigurno utjecati na smanjivanje žestoke ideološke polarizacije. Međutim, da bi zaista postao veliki političar, reformator kakav je zaparloženoj Hrvatskoj potreban, fali mu liderskih kapaciteta. Trenutno je okupiran jačanjem svoje moći. Ali to nikako nije isto. Biti svemoćan je komforno, biti lider rizično. Plenković nema petlje da se izloži te povede i pokrene zaista bitne promjene. Za mnom, deviza pravih političkih vođa, kod njega ne funkcionira.