PIŠE JELENA VELJAČA Banka mi nije rekla za moguće rizike seksa bez zaštite i sad imam kredit u švicarcima

Imam stan. Imam kredit u švicarcima. Možda sam ipak trebala priču započeti s ovom drugom rečenicom, pa bi odmah tekst dobio obilježja tragedije, a ne drame s elementom privilegirane razmažene glavne junakinje koja, eto je, jadna, “ima stan”, i još se žali. Zašto imam stan? Iskreno, jer su me roditelji prisilili na kupnju. U jednom sam trenutku, negdje u dvadesetima, dakle, kad sam još bila nezrela klinka, na računu imala određenu svotu novca zbog koje su moji roditelji kršili ruke. Sumnjali su, naime, i to s pravom, da ću je proćerdati čim za to budem imala malo vremena. Da se razumijemo, u pitanju nikad nisu bili milijuni, ali poznaju roditelji svoje dijete, pa su, tijekom jednog nesumnjivo intenzivnog roditeljskog sastanka, onakvog kakav poznaju samo otac i majka punoljetne djece koja zarađuju vlastite novce, i koji već neko vrijeme žive izvan njihove kontrole, zaključili što bi za mene bilo najbolje.

Otac me, muški, krenuo izvoditi na ručkove i kave, uvjeravajući me da su iza mene godine unajmljivanja stanova i da je nekretnina “ipak nekretnina”, a majka je, kad je vidjela da njegovo koketiranje i šarmiranje ne daje željene rezultate, čak naprotiv, da me tata izvodi, hrani i poji, a da ja i dalje u kasne noćne sate naručujem fake-vintage sitnice iz Hong Konga, umjesto da štedim za SVOJ STAN, odlučila upotrijebiti ono što majke najbolje znaju - emotivnu ucjenu. Legla je u krevet unezvijerena i objavila da će mirno moći spavati “tek kad njezina kći kupi stan”.

Tek će joj tada pasti kamen sa srca. Tada može mirno i umrijeti, nadovezala se moja, uvijek metaforički tako nevjerojatno okrutna, baka. Kao da je stan frajer mog života, pa ako ga nađem, moja majka može odahnuti - bit će mi dobar i vjeran, napravit će mi djecu, neće me tući, pomagat će u kuhinji, i imat će stalan posao. Sve ono što su žene u Jugoslaviji smatrale da je bitno za brak. Ili kao da je stan žena života mog brata, ona savršena koja će mu kuhati, čistiti i prati, koja će ga voljeti upravo onoliko koliko moja majka misli da bi se njenog sina TREBALO voljeti - a to je, dakako, do neba i nazad. Zašto sam se bunila?

Neki mali Indijanac u meni nije zapravo najbolje razumio zašto moram biti vlasnik nečeg čega sam samo iluzorno vlasnik. Zašto nije dovoljno da nađem dobrog stanodavca? Život u Americi, priznajem, utjecao je na mene. Tamo nitko iz moje generacije, ukoliko nisu bili Paris Hilton ili dječja zvijezda Hollywooda, nije posjedovao, i činili su se slobodnima. No, bila sam derle, a moji su roditelji bili pripadnici generacije u kojoj je IMATI STAN bilo sinonim za SREĐEN ŽIVOT. Rata kredita za njih se, uzorne i poštene, činilo kao da potpisujem ugovor s vlastitom savješću - bit ću odgovorna, marljivo ću raditi, i od tih pošteno zarađenih novaca, izdvajat ću za prostor u kojem, eto, smijem živjeti, a ukoliko doživim isplatu kredita, što je malo vjerojatno, ali ipak teoretski moguće, to će biti dokaz da milostivi Bog ipak postoji.

Uzmite u obzir da je godina radnje, 2007., bila vrijeme kad je tržište nekretninama bilo vrt s japanskom trešnjom u Hirošimi pred kraj travnja - činilo se da ljepoti i raskoši nema kraja. Cijene su bile, doduše, nerealno visoke za Zagreb, međutim, svi su se oko mene ponašali kao u nekom nadrealističnom Buńuelovom filmu, pa sam i ja prihvatila taj scenarij. Pravili smo se da je normalno da kvadrat stana koji je sagrađen pored kokošinjca u podsljemenskoj zoni na cesti bez trotoara košta kao u centru Beča. Da skočim na sretni završetak prvog poglavlja: pronašla sam stan svojih snova i zaputila se u banku po ostatak (ne malen) novca. Problem je, dakako, da se vratim na metaforu, što japanska trešnja, koliko god magično izgledala, cvjeta jako kratko. Zašto švicarski franak? Nepovjerenje prema domaćoj valuti bolest je s kojom sam, kao i svi moji sugrađani, odrasla. Dinar, kuna, sve je to zvučalo nestabilno.

Ali strana valuta - marka, dolar, pa, eto, i franak, s usana moje bankarice, zvučalo je strano, dakle bolje, čvrsto, sigurno. Iz današnje perspective, rekla bih da je zvučalo kao rečenica moje bake, onda kad mi je jednom pokazivala ružičastu plastičnu kutijicu, pažljivo umotanu u pamučnu maramicu i spremljenu na visoku policu vitrine - pa sam je ja, dijete odraslo na formuli i Barbie lutkama, šokirano pitala zašto, kvragu, baka, čuvaš plastičnu kutijicu, a ona mi je rekla - ali to je tvoj pradjed donio IZ ŠVICARSKE! Ukoliko mislite da je moja priča posebno frivolna, varate se, jer tako su stambene kredite dizali i moji prijatelji, poznanici, susjedi. Neki iz neznanja, neki iz inercije, a neki, pa, iz pohlepe. Je li me netko upozorio na nestabilnost franka? Ne. Jesam li pitala? Ne. Tko je točno, dakle, kriv, kokoš ili jaje? Ja koja sam potpisala nešto o čemu pojma nisam imala, ili korporacija koja me namjerno nije obavijestila o mogućim rizicima seksa bez zaštite?

U toj klasičnoj dinamici odnosa između malog čovjeka i ogromne korporacije zasnovane na principima zarade, čini se da je dramaturgija jasna: mali čovjek u jednom trenutku povjeruje da je sustav napravljen zbog njega. Znala sam samo da će moja majka konačno mirno spavati, da ću ja potpisujući kredit konačno dokazati da postajem zrela i samostalna odrasla osoba, koja više ne živi “u koferu”, ciganski, seleći se iz jednog u drugi unajmljeni stan i tako, znalo se dogoditi, i po nekoliko puta godišnje. Bila sam VLASNICA NEKRETNINE. Kao i sve ostale etikete kojima si čovjek tepa u životu, ni ova nije imala baš nikakvu snagu, niti je donosila nikakvu pravu zaštitu od stvarnosti. Istina, negdje u pozadini mog mozga, bila sam svjesna činjenice da je vlasnica moje nekretnine zapravo Zaba, ali ignorirala sam to plešući zaneseno u zajedničkom kolu svih Hrvata koji su kupili stan.

Mi koji smo mogli učiniti tu prekrasnu stvar i staviti sami sebe u dužničko ropstvo na sljedećih 10, 15 ili 30 godina, hodali smo ponosno uzdignuta čela kao da smo u najmanju ruku nositelji genetskog koda Heidi Klum. Turning point ove priče događa se mnogo prije no što će švicarski franak početi divljati. Ušavši u prostor svog života, koji mi je za određenu mjesečnu kamaticu odlučila iznajmiti Zaba, vrlo sam brzo shvatila da ja - uistinu i zauvijek - više volim iznajmljivati, i to ne od banke. Mnogo je razloga, neki su specifično-individualno-psihičke prirode, a neki su generacijski.

Zlobnici bi rekli kako volim osjećaj da uvijek, kad god se sjetim, mogu spakirati kofere i pobjeći, rekli bi i da ne volim odgovornost i obaveze, no, iskreno, stvar je ovakva: ja razumijem da je našim roditeljima pitanje stanovanja bilo egzistencijalno pitanje. Izbor stanova za unajmljivanje bio je smiješan. Imati stan donosilo je mir i status. Obitelj je bila esencijalna čestica društva, pa je i njeno zbrinjavanje bilo ključno. Razumijem da bi i meni trebalo biti. Ali nije. Ipak, odgajana u strogom duhu socijalizma, u kojem je “dobiti pravo na stan” bilo, očito, rješenje svih pitanja jednog modernog čovjeka, pokleknula sam pred Svetim gralom našeg društva. “Kupila sam stan”, govorile su žene moje generacije tih kasnih dvijetisućitih, ponosno kao da su doktorirale i rodile blizance u istom danu. Gotovo kao da smo govorile: Uspjele smo, no ne bez laganog prizvuka sumnje u glasu. Možda više doista nije esencijalno vezivati svoj identitet uz nekretninu.

A što s nama koji smo to već učinili i sad robujemo činjenici da smo to napravili? Žrtve zemljopisa, rekao bi Miran Kurspahić, i bio bi u pravu. Slučaj je htio da potkraj pisanja ovog teksta susretnem jednu kolegicu koja mi je zavidjela na kreditu. Friško se zaljubila, kaže, i to je konačno to. Želi djecu - i kaže - Jelena, blago tebi, ti svojima barem možeš ostaviti stan! Priznajem, na tren, bila sam sretna zamišljajući tu sliku.