DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA Čin herojstva. Moramo i žrtvi i njezinoj liječnici biti zahvalni što su na barikadama, što su hrabre za sve nas

 
 Neja Markičević / HANZAMEDIA

To koliko je hrabra ova žena koja je Škaru prijavila svojoj liječnici ova zemlja ne zna i teško može shvatiti. Nakon mjeseci čitanja priča zlostavljanih žena i mjestimičnog ali važnog osobnog kontakta s njima, shvatila sam da je prijaviti nasilje čin herojstva, posebno u našoj državi, gdje i sustav i okolina i tranzicijski identitet i činjenica da se novcem i statusom može kupiti baš sve i svakoga, podržavaju zlostavljanje na svim razinama. Čin herojstva.

Moramo i žrtvi i njezinoj liječnici biti zahvalni što su na barikadama, što su hrabre za sve nas. Njima i svakoj ženi koja prijavi zlostavljanje. Mnogo je upisa u velikoj Facebook grupi koju je inicijativa #spasime pokrenula i vodi već mjesecima, i zapravo je prilično malen broj onih koji svojom nekulturom, zloćom, i nerazumijevanjem psihologije žrtve frapiraju administratorice.

Malen, kažem, jer sam dio poslovnog života provela čitajući istraživanja bazirana na forumima o serijama; malen, kažem, jer sam mnogo puta kao javna osoba svjedočila cyber zlostavljanju nevjerojatnih razmjera o članku, primjerice, o dresu Serene Williams.

Malen, jer je ta grupa na neki nevjerojatan način postala kao slobodna republika na internetu, sa svojim pravilima empatije i razumijevanja, sa svojim posebnim životom neovisnim o nama koje su ju zamislile kao poligon za informacije o tretmanu nasilja u Hrvatskoj.

No ima ih, i često se autori tih komentara pitaju “kako je moguće da žena ostane uz takvog luđaka”. Ima i onog “zašto nije otišla ranije”. Pa “ja bih otišla, lupila šakom o stol, i jednostavno pokupila djecu, i otišla!”. “Ja bih mu vratila istom mjerom!” “Ja bih…”.

Sve te premise, iako su u prvom licu, zapravo su osuđivanje žrtava koje ostaju, a statistika govori da u prosjeku prođe sedam godina od početka zlostavljanja do eventualne prijave. Statistika govori i da gotovo i nema obiteljskog zlostavljanja bez seksualnog. A koliko je seksualnog zlostavljanja izvan obitelji (koja je - da, koristim svaku moguću priliku da nas podsjetim - najnesigurnije mjesto za žene na svijetu)? Tko će ga znati, s obzirom na to da se prijavljuje toliko rijetko da nisam sigurna da bi imalo smisla slušati što statistika govori.

Sad slijedi, što bi Amerikanci rekli, vrlo plastičan prikaz nasilja, pa ako niste spremi na ovu mentalnu sliku, ili si ne želite pokvariti nedjeljni ručak, nemojte čitati (u ovom trenutku). Žrtve obiteljskog nasilja pristanu na seks u braku, jer, i sada opisujem priče koje su mi ispričale prave žrtve obiteljskog nasilja, “djeca leže u sobi do pa mi je lakše pretrpjeti seks nego traumatizirati djecu još jednom vikom i tučnjavom”.

Moja prijateljica R. rekla mi je da je pobjegla od kuće s četrnaest godina jer je gledala krv na zidovima kad bi majka odbila seks. Njezina majka nikad silovanje nije prijavila: nije imala gdje, bojala se da joj nitko neće vjerovati. Ako ste mislili da su ove mentalne slike onaj dio na koji sam vas upozoravala, ne, tek sad slijedi horor: njezina je majka bila u pravu, jer se silovanje u braku rijetko procesuira kao silovanje, već kao spolni odnos bez privole.

Ne shvaćate suptilnu i nadasve okrutnu razliku između te dvije stvari - silovanja kad vas netko toljagom u dalekog stranoj zemlji dok, glupača, prekasno idete kući preko Central Parka, lupi po glavi, odvuče u grmlje, i, u maniri američkog blockbustera iz devedesetih, dahćući poput životinje, siluje, i suze koje kaplju na ruku tvog muža koji ju je stavio preko tvojih usana, suze užasa jer si opet na tom mjestu gdje ni tvoje tijelo ni tvoja duša ništa ne vrijede, suze straha jer ne znaš i nikada ne možeš znati, kao što je okrutno točno rekla psihijatrica Nicole Kidman u fantastičnoj seriji “Big Little Lies”, znaju li djeca što se događa u sobi do (a nekad i u istoj sobi)? Ni ja.

Grozne su te slike, slažem se, ali stigma s prijavljivanja silovanja mora se skinuti. I nije lako biti na tim barikadama, ali na kojim je barikadama bilo plesa, veselja i kavijara?

Još je teže skinuti stigmu s neprijavljivanja silovanja. Zašto nisi odmah rekla, pitat će te, nego sad, sad kad je vrijeme prošlo? Ta aluzija na činjenicu da je mladić samo malo previše popio na nekom kampusu ili na nekoj proslavi Nove godine, i nije shvatio da si rekla “ne”, jer je vatromet bio preglasan, a sada živi uzoran život koji ti uništavaš, ta aluzija je sveprisutna. Zašto sada progovaraju, zašto uopće prijavljuju, kad su nosile uske suknje? Zašto im uništavaju živote? Jer mogu.

Pardon, na čiji ste život i njegovo uništenje pomislili? Žrtve ili nasilnika? Jer onaj koji je uništen sve dok se ne progovori o nasilju je žrtvin. A muškarci, da, pogotovo muškarci na poziciji moći, bili oni saborski zastupnici ili producenti, mogu.što.hoće. I to je oduvijek odgovor na pitanje zašto žrtva ne prijavljuje odmah, ikada, onda i na onaj način koji bi lijenom društvu koje ne voli promjene najviše odgovaralo. Osim toga, i činjenica da žrtve silovanja često misle da su nekako same izazvale taj čin, da nisu bile dovoljno oprezne, da nisu dovoljno glasno rekle ne.

Osim toga, strah ih je reći suprugu ili partneru da su doživjele išta seksualno (pa čak i nasilje!) s nekim drugim jer će patrijarhalno odgojen muškarac u čijem je kodu zapisano da je tijelo žene s kojom hoda ili živi, njegov posjed, to doživjeti potencijalno kao prevaru.

Boje se da će nekako biti krive, da ih partner više neće dotaknuti, boje se da im nitko neće vjerovati, boje se da će se naći na suđenju koje će više biti suđenje njima (obavezno pogledati film s Jodie Foster “Optužena” iz daleke 1988., a kao da je snimljen danas), a ako se ničega do sada nabrojanog ne boje, onda se, s pravom, boje koliko ima smisla prijavljivati seksualno nasilje.

Taj začarani krug srama i krivnje (Ona je silovana, šaputat će mahala za njom, a zabavljali su se tjednima prije!) začinjen s činjenicom da su u našoj regiji osude za silovanje na nivou “duže je suđenje od presude”, a olakotne okolnosti znaju biti miran obiteljski život inače izuzetno cijenjenog počinitelja, i takve notorne budalaštine.

Nemojte više pitati zašto žrtva nije prijavila, ni kada ni sada, jer će prijaviti samo ako slavimo one koje prijave.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:51