PIŠE JELENA VELJAČA Dolazi armagedon, nacionalna pošast od koje se nećemo uspjeti obraniti. Nema veze, netko će već napisati dobar film o tome

Nitko nije poput mene razvio posebnu vrstu emotivne alergije na patološki sindrom muške prevlasti koji, baš kao sve ljude osjetljive na specifične alergene, osjećam i kad su ljudskim okom nevidljive, kad im nije sezona, kad se nalaze u mikropromilima koje teško i labosi otkrivaju. Pa bi mi kao takvoj, gotovo pa opsjednutoj time da i u finim obiteljima ima nasilja, da i među gospodom koji džentlmenski uvijek plaćaju račune i pridržavaju kapute ima šovinista, bilo najlakše reći da je pomahnitali ubojica sa zagrebačke Kajzerice bio jedan od tih - nasilni frajer čije se nasilje u partnerskom odnosu vjerojatno nikad nije prijavilo samo zato što je u tim nižim slojevima postojanja (dileri s periferije) ono uobičajeno, ali ni ja ne mogu u ovoj noćnoj mori koja se dogodila u Zagrebu vidjeti samo to.

Moramo se kao društvo suočiti s tim što se zapravo dogodilo.

Igor Nađ nije luđak, a nije ni samo obiteljski nasilnik. Taj čovjek bez empatije, koji je očito živio s druge strane osjećaja, koji je sebi presudio ne iz očaja i straha, već iz narcističke potrebe da to učini sam, zato što njemu neće suditi nitko drugi, taj monstrum koji je ubio ženu i njezino dijete s drugim muškarcem - jer je ona njegovo vlasništvo, a dijete produžetak nje same, kao i roditelji, i sestra, i sestrin momak, taj manijak nije usamljen. Igor Nađ nije anomalija.

On je produkt društva koje je postalo plodno tlo samo za nasilje i bezvlađe bilo koje vrste, i, iako postoje neki rudimenti civilizacije, pa poneke kuće tako još uvijek nisu prodale svoje zbirke Pet stoljeća hrvatske književnosti, neka se djeca još ustaju starijima i nemoćnima u tramvajima, Hrvatska sve više podsjeća na Havanu, ali ne po arhitekturi, nažalost. Mi smo lešina nekadašnjeg psihološkog zdravlja, a odumiranje je počelo onda kad je slomljen kostur svake civilizirane zemlje - srednja klasa.

Rat, bijeg od kuće, osiromašena razorena obitelj, osjećaj nevrijednosti, zemlja koja se ne bavi svojim građanima ni njihovim psihološkim zdravljem (nevjerojatno je da kad čovjek spomene ovo potonje, zvuči kao da je pomalo razmažen, ako ne i snob.

Psihološko zdravlje? Što još očekuješ? Veganski sladoled i nektar s Olimpa?) - to je sve Igor Nađ, dijete iz hotela Internacional, ali ne samo on.

Oni dolaze.

Generacije zanemarene djece i zlostavljane - ali ne nužno i ne samo od strane roditelja nego i od okolnosti, od slavnih dvjesto obitelji, od svih vlada koje su se ovijale zastavama, domoljubljem i slavljeničkim pjesmama, od veleizdajnika koji će odgovarati samo za nekakve imaginarne milijune - a što to znači svima njima koji se moraju dobro koncentrirati da se sjete koliko milijun ima nula - ali ne i za pravu veleizdaju, ubojstvo jednog naroda, ubrizgavanje smrtonosne bolesti u jednog za drugim građanina, sve dok nisu prestali biti građani, sve dok nisu postali zombiji sa zlatnim lancima i bez trunke svijesti i savjesti.

Dakle, dolazi armagedon, nacionalna pošast od koje se nećemo uspjeti obraniti. Nema veze, šapće mi ironična vražica na mom ramenu, netko će već napisati dobar film o tome, a film će biti surov i užasan, ali briljantan i sjajne fotografije, kao i svi srpski filmovi o njihovim izgubljenim generacijama, samo će ovaj biti o izgubljenoj zemlji, i nakon toga će potreseni umjetnici jesti kanapee i razgovarati o nagradama.

Ovo je o nama, ovo je o Pagu i bacanju djece kroz prozor, ovo je o gušenju vlastitog djeteta u moru, ovo je o lomljenju ruku dječaku koji živi sam u šupi, ovo je o nama. Mi smo zemlja slučaj, mi smo, poput Konga, već mrtvi od te jedine kolere koja zapravo ima moć uništiti civilizacije - siromaštvo. Spomenula mi je danas prijateljica Büchnera dok smo razgovarale o ovoj temi.

Ovako se okrutno Georg Büchner pita: može li siromašan čovjek uopće biti moralan? Nije siromaštvo bukolička poema, koliko god da je to nepopularno izjaviti jer #cipele, #haljine, #naslovnice, #kruvarluk, #sponzorstvo, #mržnjapremaženama. Može li se Hrvatska spasiti? Postoji li lijek za ovu pošast? Je li oformljen krizni centar za psihološku pomoć na Kajzerici? Hoćemo li se svi zajedno liječiti zbog činjenice da su nam pokolji unutar obitelji postali uobičajena pojava, da ne kažem jednu jednostavniju, ali opasniju riječ - normalna? Hoćemo li nastaviti dijeliti nagrade za rađanje drugogtrećegčetvrtogpetogsedamnaestog nesretnog djeteta koje će, ako bude imalo sreće, jednom ukrasti dovoljno skup mobitel da kupi debeli zlatni lanac i kalašnjikov?

Čujem svoje prijateljice koje rade sa žrtvama nasilja kako urlaju: “Ne smiješ govoriti da zlostavljani uvijek postaju zlostavljači!”, ali danas mi se čini da je tako svejedno, da politička korektnost više nema smisla, govorim u jamu samoj sebi, jeka nosi te neke rečenice, netko će ih i citirati jer imaju smisla kad ih se čita u rashlađenoj sobi na sofi uz kavu, ali jedno je dijete slomljenih ruku završilo u Nazorovoj prošli mjesec, a sada dijeli sobu sa siročićem od dva mjeseca. Je li premijer na Kajzerici među djecom koja su poznavala ubijenog dječaka od deset godina?

Hoće li nova ministrica socijale tamo doći s psiholozima? Hoće li se nasilje početi sankcionirati u korijenu?

Hoće li itko reagirati ili ćemo se opet snalaziti sami, kao ostavljena djeca u pepelu nekog geta, razorenog katastrofom neimaštine i nevažnosti ljudskog života? Ako je poruka koju od početaka postojanja primate da je vaš život nevažan, zašto biste odrasli misleći da su tuđi životi važni? Jedino što čujemo je: strašno, strašno, grozno, nije se moglo predvidjeti, ali neka im je laka zemljica i dao Bog da netko dobar spasi malog anđela. Ali, što ako Boga nema. Što ako ga mi moramo spasiti? Zašto bi ga i bilo? Pa vraga isto nema.

Najgore sotone su ljudi.