PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Zašto je finale serije 'Kuća od karata' uvreda za sve žene?

Nakon što je Kevin Spacey pritisnut nizom optužbi za seksualno napastovanje otpušten iz “Kuće od karata”, serija se otisnula u nepoznato bez glavnoga glumca. Krajem prošle godine objavljeno je da se sprema završna, šesta sezona, u kojoj će glavnu riječ voditi Robin Wright, supruga imaginarnog predsjednika Francisa Underwooda i njegova zamjenica koja već krajem pete sezone postaje predsjednicom. To se dogodilo zbog raznih Francisovih “nestašluka” što su isplivali na površinu te se povukao u nadi da će ga supruga uskoro pomilovati.

Nekako slutimo da to neće ići sasvim glatko. U nastavku doznajemo da je Frank mrtav, nismo posve sigurni u kakvim je okolnostima skončao, svakako, smrt ga je sustigla u vlastitom krevetu u Bijeloj kući. Za samu priču bilo je dobro što je Claire Underwood, djevojački Hale, već preuzela predsjedničko kormilo u ranijoj sezoni. Znamo da je ambiciozna, surova, inteligentna i da ni po čemu ne zaostaje za Frankom. Međutim, na žalost, u osam nastavaka finala “Kuće od karata” koji je na Netflixu osvanuo na Dan mrtvih, upoznajemo i Clairenu najveću manu: žena je potpuno lišena smisla za humor. A biti odvratan, k tome još i neduhovit, doista je nepodnošljivo. Poput Franka, i Claire gleda u kameru i obraća se gledatelju.

Bez prestanka ponavlja da ona više ne kani slušati nijednog muškarca i da njoj više nitko neće zapovijedati. Da će sada sve biti kako ona hoće. Da bi nam to dokazala, ona ubije svakoga tko joj stane na put. Nije to ništa novo, jer takav je bio i Frank. Samo što je on bez prestanka “valjao fore”. Pa je tako “Kuća od karata” bila crnohumorni spektakl o političkoj beskrupuloznosti, koji nas je i nasmijavao i užasavao. No u tmurnoj i samotnoj atmosferi Bijele kuće kojom vlada Claire Underwood-Hale vodi se politika na tragu pokreta MeToo, pa se tako posvuda promoviraju žene, kako u vojsci, tako u predsjedničinu kabinetu, ali koja korist od promocije koju provodi prikaza iz noćne more, što u odlučujućem trenutku čak citira slavne stihove Sylvie Plath: “Herr Gott, Herr Lucifer”...

Spominju se tu i Simone de Beauvoir i Lady Macbeth, no dok je rečenice Lady Macbeth ipak napisao Shakespeare, jeftine krilatice koje izgovara Underwoodova definitivno nemaju veze s nekom umjetnosti. “Ne bu mene niko j**l”, glavni je domet te mahnite žene. Ako su se producenti (među kojima je i sama Robin Wright) nastavkom poželjeli očistiti od mračne karme Kevina Spaceyja, to im nije pošlo za rukom. Dapače, od prvog trenutka gledatelj je svjestan da bez tog glumca “Kuća od karata” instantno pada jer više nema lika koji bi složenu priču, sve te silne mrtve, kosture iz ormara i vječne igre u Kongresu držao na okupu. Na kraju se sve svodi na ogorčenu bitku dviju glavnih negativki (drugu utjelovljuje Diane Lane) u krvi do koljena, koje ne prezaju ni od čega. I to bi još bilo podnošljivo da Claire Hale svako malo ne ponovi neku od svojih feminističkih mantri.

Gledatelj napeto iščekuje da se netko ipak pojavi na sceni i otjera je u kut. Međutim, nikoga nema, ona svojim ledenim licem ispuni uglavnom svaki kadar i onda je kraj. Snimanje ovog dodatka bilo je nepotrebno jer riječ je samo o vrtnji paklenog vrtuljka s kojeg svi važni likovi poispadaju kako ne bi dekoncentrirali predsjednicu u njezinu obnašanju dužnosti. Iracionalnost i divljaštvo tog lika kao da su nas vratili u srednji vijek i njegove predrasude o vješticama. I koliko god šesta sezona “Kuće od karata” bila impregnirana MeToo filozofijom, zapravo je podriva jer čudovište koje sjedi u predsjedničkoj fotelji, okruženo Vladom od samih žena, uspjelo je postati mnogo gorim od staroga Franka, naglašavajući bez prestanka kako “više ništa neće biti onako kako je Francis zamislio”. Nakon što vještica pomete svoju Bijelu kuću, zbilja više ništa nije onako kako je Frank planirao jer uglavnom više nitko nije živ pa ne moramo brinuti o nekom budućem nastavku.