PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Bugarski kino pred kojim je Alaina Delona 40 godina čekala zaručnica

Bivaju s vremena na vrijeme knjige, rijetke i po svemu izuzetne, koje ne samo da iznutra mijenjaju svoje čitatelje, njihove doživljaje književnosti, umjetnosti pripovijedanja, romana, ali i njihove doživljaje svijeta, ljudi i životinja u tom svijetu, a onda i njegovih konkretnih dijelova, Bugarske recimo, nego mijenjaju, takve rijetke i izuzetne knjige, i pisce koji su ih pročitali, i to obično u njihovom odnosu prema tome što jest književnost i što sve književnost može biti, a onda i prema samoj strukturi i arhitekturi književnog teksta. Iznimno je važno da takva knjiga na vrijeme bude prepoznata, da nepročitana ne mine niz marginu i da ne završi u bibliotečkim depoima, kao da nije ni napisana, prevedena, objavljena.

“Fizika tuge” upravo je takva, preobražavajuća i prevratna knjiga, a njezin je autor, Georgij Gospodinov (1968.) jedan od najvažnijih europskih pisaca naše generacije. To - najvažnijih, pored ostalog znači i najuzbudljivijih, najzanimljivijih, ali i, možda paradoksalno, najzabavnijih. Iako je malo objavio, “Fizika tuge” mu je, uz dvije knjige priča i više pjesničkih zbirki, tek drugi nakon “Prirodnog romana”, Gospodinov je pisac krajnje samosvjesne, jasne poetike, koja se, međutim, kreće rubovima ne samo književnih žanrova, nego i književnosti same. Njegov svijet istovremeno je svijet slike, riječi, dokumenta, legende, usmene predaje…

Od svih balkanskih pisaca daleko je najdalje i najsmjelije otišao u onome od čega, na žalost, zbog nekih svojih provincijalnih kompleksa zaziru ne samo hrvatski, nego i bosanski i srpski pisci, a to je živo rekreiranje književnog žanra i sadržaja po modelima usmenih, bapskih, djedovskih i uličnih pripovijesti, skaski, praznovjerica. Gospodinov se bavi svim onim u što čovjek, pogotovu dok je dijete, može povjerovati, bavi se onim velikim, neistraženim i mnogoznačnim svijetom iz vremena koje prethodi svakoj nevjerici i svakom naučenom racionalizmu, te ga uklapa, taj ludi i slobodni svijet, u neke prividno dokumentarističke i realistične konstrukcije.

“Fiziku tuge” otvara početna zbrka i kalambur oko uzrasta i godina glavnog junaka, ali ubrzo se to razriješi, čitatelj shvati u osnovi vrlo jednostavna pravila igre koja će ga voditi kroz ovaj roman. Ako u tom kretanju i zaluta, a sigurno će zalutati, barem tri-četiri puta, bit će to ciljano i s namjerom, manje piščevom, više namjerom pripovjedačeva lika, ali će se svaki put lako, ne gubeći ništa od strasnog čitanja, ponovo naći na stazi i pravom putu, vođen nevjerojatnom narativnom energijom Georgija Gospodinova. On je jedan od onih pisaca, opet tako izuzetnih i malobrojnih, nad čijim nam se tekstom svaki put učini da je skoro svejedno o čemu pripovijeda, jer bismo ga s jednakom napetošću čitali i da nam evo sad, pa sve do kraja romana, nastavi izlagati sadržaj logaritamskih tablica. Naravno da je riječ o prividu, ali iza tog privida ozbiljna je bugarska čarolija.

Toj čaroliji je, međutim, presudno doprinijela Ksenija Banović, svojim gotovo neusporedivo savršenim prijevodom “Fizike tuge”. Riječ je, naime, o prevoditeljici s najbogatijim osobnim rječnikom na živoj hrvatskoj sceni. Bogatstvo njezinih riječi, fraza i konstrukcija daleko nadilazi standarde aktualnog hrvatskog prevodilaštva, ali i žive domaće književnosti, što je za prevođenje Gospodinovljeva romana od naročite važnosti, jer se na taj način uspijevaju sačuvati ne samo stilske osobenosti i raznovrsnost unutar naracije, nego se stvara i ona, zapravo rijetka, iluzija da ne čitamo prijevod, nego izvorno napisani tekst.

Gospodinov se vješto i lako kao malo koji drugi pisac poigrava esejističkim glasovima u pripovjednom tekstu. Upiše on tako malu raspravu o tugi, i onda veliku, fragmentiranu raspravu o Minotauru. Karakteristika njegova esejiziranja je da mu je nemoguće uspostaviti granice. Ako i znamo kad započinje fragment koji je nonfikcionalan po sadržaju i tonu, niti ne osjetimo kad skliznemo natrag u priču, u veliku i malu naraciju, u legendu, sjećanje, mistifikaciju, pripovijest iz vremena bugarskog socijalizma, u ono veliko i strasno pripovijedanje kakvo ćemo rado - često i bez razloga - dovesti u vezu s epskim kulturama Balkana. Iako se služi stilskim repertoarom postmodernizma, iako je njegov tekst izrazito hibridan i u svojoj hibridnosti često neuhvatljiv, Georgij Gospodinov je, iza svega i nad svim, najprije veliki pripovjedač. I to takav koji će u jednom romanu potrošiti sižee nekoliko velikih romana.

Djed koji je upravo na odlasku s ovoga svijeta ratovao je krajem Drugoga svjetskog rata u Madžarskoj. Tamo se, izbjegavajući zarobljavanje, našao u podrumu jedne seoske kuće, skriven od svih, osim od domaćice. Ono što se dogodilo između njih, između bugarskog vojnika i madžarske seljanke, neće biti izrečeno. Zapravo, to se i ne zna. Ali od tog neznanja pisac gradi nečuvenu ljubavnu priču, koja čitatelja tako snažno zgrabi za srce da ne zna kud bi sa sobom i s ovom knjigom. To se dogodi bliže početku nego sredini i kraju romana, tako da na mah pomisli da se radi o preuranjenom vrhuncu, e da bi ga zatim Gospodinov dalje vodio i bacao po dolovima i vrhovima svoje neobične knjige, koja, kao i “Prirodni roman” ostavlja dojam jedine piščeve knjige u životu, u koju je uložio sva životna iskustva i znanja.

Onda bugarski komunizam kao lajtmotiv “Fizike tuge”. Kako i neće biti lajtmotiv ovakvog romana ako je logični lajtmotiv Gospodinovljeva života. Samo se loši pisci - a njih je, na žalost, previše - srame vlastitih životnih okolnosti i iskustava, a samo loši književni kritičari - a njih je skoro koliko i loših pisaca - u stanju su govoriti o potrošenim književnim temama, pa onda iskustvo cijele jedne epohe proglase za potrošenu temu, ali Gospodinova nije briga. On o iskustvu života iza željezne zavjese piše kao da to nije činio nitko prije njega, ispisujući inventar svakodnevice, uključujući i to u što se pod komunizmom vjerovalo, a što je bilo sasvim nevjerojatno. Kako izgleda svijet kad ga se gleda s bugarske povijesne margine?

Tako najednom, kao iz ničega, izranja zaljubljena Julietta, koja je umislila da je zaručnica Alaina Delona. Čeka ga ispred kina u malome gradu, a on će doći i odvesti je u Pariz. Nepismena je, pa godinama traži one koji će u njezino ime slavnome glumcu pisati ljubavna pisma. Svi joj se, naravno, rugaju, osim pisca, koji ozbiljno i odgovorno shvaća posao za koji je naručen, i postaje njezin ovlašteni pismopisac. I tako, dok čeka zaručnika, noseći sa sobom sve svoje za put, Julietti prolazi vrijeme. Oko nje odrastaju djeca, mijenjaju se partijski sekretari, premeću carstva, samo jedno ostaje isto. “Jednoga dana Delon, star i zaboravljen, saznat će da ga u gradu T., ispred nekadašnjeg gradskog kina, svakog popodneva tijekom četrdeset godina (ovdje se Penelopa crveni od srama) čeka jedna žena sa svom svojom prtljagom u malenoj torbi.”

Epizodu o Julietti, koja nije tek epizoda, kao što ni epizoda o djedu u Madžarskoj nije epizoda, ispraća jedna dokumentarna fotografija. Budući čitatelj neka otkrije tko je na njoj - Delon nije, a nije ni Julietta - a ovog čitatelja već grize savjest što je prepričavanjem skrnavio priču. Ali morao sam, jer je ta priča najbolja parabola o životu iza željezne zavjese, o tuzi i čežnji tog svijeta, koja je dosad napisana. I tu se, opet, vraćamo na tobožnju potrošenost nepotrošivih velikih tema, a ustvari na nepotrošivost onoga što nam je naprosto bilo suđeno, kao što je i Minotauru suđena bila njegova čovjeko-govedska dvojnost. O čemu je Minotaur trebao svjedočiti ako ne o tome?

Naravno da je “Fizika tuge” prevođena diljem svijeta, naravno da se s ovim romanom našao u finalima sedam velikih europskih i američkih nagrada, naravno da mu najugledniji europski književni kritičari ispisuju ekstatične pohvale i laude. Je li to zato što Gospodinov piše ono što od njega na Zapadu očekuju? E pa nije, draga moja iskompleksirana i frustrirana gospodo! Niti Zapad nešto očekuje od pisaca s Istoka, niti dobri i međunarodno uspješni pisci pišu razmišljajući o tome što se od njih očekuje. Ali ono što se na Zapadu, kao i na Istoku, očekuje od pisaca, i što Georgij Gospodinov do krajnjih granica poštuje - budući da je i sam čitatelj, a dobri pisci u pravilu pišu ono što bi sami željeli čitati - jest da pišu o onome o čemu nešto zaista znaju i što je njihovo jedinstveno sudbinsko iskustvo.