PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Knjiga kojom je Igor Mandić usmrtio Krležu da bi mu omogućio novi život

U tom ratu nestajali su ljudi, a s ljudima i naša sjećanja. A onda i knjige iz kućnih biblioteka. Ne znam kako je sa Sepetarevca nestala knjiga Igora Mandića “Zbogom, dragi Krleža”, objavljena 1988. u izdanju beogradskih Književnih novina. Je li ju pokojna mati nekome dala, ili ju je netko ukrao - zašto baš nju?, ili je, kao i tolike druge stvari sa Sepetarevca, završila u smeću, pretvorivši se u smeće? Ili sam je, što je također sasvim moguće, nekome prije rata posudio, i onda to u ratu zaboravio?

Kada je, skoro dvadeset godina nakon prvog izdanja, jedan zagrebački nakladnik objavio “Zbogom, dragi Krleža”, nisam tu knjigu htio uzeti u ruke iz barem dva razloga. U tom je trenutku bila to mrtva knjiga, jer u Zagrebu i u Hrvatskoj - kao, možda, ni 1988. - nije imala svoje čitatelje. Na kraju, o tom lešu od knjige nije u ovdašnjim medijima objavljen nijedan suvisliji tekst. Ali još mi je nešto smetalo: originalna naslovnica Bogdana Kršića iz 1988, ono genijalno rasulo tipografije u kojem nestaje Krležina imena, zlorabljena je i pretvorena u nešto u što se nije dalo gledati.

Nakon što zatim prođe joj dvanaestak godina, bit će veljača 2020, kada ću, ušavši u jedan novi, prostrani antikvarijat, odmah uz Petrovu crkvu, nekako odmah s vrata ugledati znani hrbat beogradskog izdanja. Knjigu ću kupiti, vjerojatno iz sentimentalnih razloga. Zbog Bogdana Kršića, a onda i zbog Mandića i njegove teme, koja je u međuvremenu još malo dotrajala i još malo u Zagrebu i u ostacima ostataka žive hrvatske kulture i književnosti izgubila na smislu. Miroslava Krleže kao da u Hrvatskoj nikada nije ni bilo, nego je umjesto njega živio i pisao istoimeni katolički uškopljenik, koji je naokolo hrvatovao i pisao domoljubne komade građanskog ugođaja, i onu jednu kajkavsku pjesmaricu, koje kantautori prigodimice uglazbljuju, ali najvažniji je, taj domoljubni eunuh, ipak po tome što je potpisao Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika, uz Baščansku ploču najvažniji tekst hrvatske književnosti uopće, a zatim je, budući da je eunuh, povukao svoj potpis. Ali najednom mi je, eto, pridošlo da opet imam ovu Mandićevu knjigu, i da je čitam po drugi put, nakon što sam je prije trideset i dvije godine čitao, prije toga već čitavši sve njezine dijelove po beogradskim dvotjednicima Dugi i Zum reporteru.

Onda, bio je to obračun, sasvim skandalozan, s Krležinim mitom, koji je Mandić osamdesetih strasno godinama vodio, “otresajući sa sebe zlatni prah aure i autoriteta koji nam je od djetinjstva padao na glavu”. I bio je to obračun s poslužiteljima i opslužiteljima mita, uglavnom krležijancima opće prakse, čija imena i biografije u međuvremenu postaju zanimljive. A u tim se obračunima Igor Mandić, na žalost rubno, kolateralno, više u službi skandala koji proizvodi, obračunava i s Krležinom književnom veličinom, pojedinim djelima i njegovim ukupnim mjestom u povijesti naših književnosti.

Nekad to, vjerojatno, nisam prepoznavao, jer mi nije bilo važno kao danas, ali Mandić osim što je ironičan prema Krleži, ironičan je i prema socijalističkom društvu i vladajućem režimu, prema slobodama u jednopartijskom sistemu, prema podjelama na lijevo i desno, prema ograničenoj demokratizaciji i liberalizaciji političkog sistema… Osim što ga njegovi oponenti, uključujući one čijim se nastupima i bavi u ovoj knjizi, često svrstavaju u građansku desnicu i među antikomuniste, Mandić u to vrijeme i jest antikomunist i desničar. I to ne samo zato što još 1988. na javnoj sceni, u legalnom prostoru, nema nikoga u Hrvatskoj tko bi bio desnije od njega, i tko bi javno i artikulirano zastupao stajališta koja su suprotstavljena politici Partije, kao i proklamiranim načelima marksizma-lenjinizma, svjetonazora koji u Jugoslaviji još uvijek teži ako ne monopolu, a ono diktatu nad drugim svjetonazorima, nego je Mandić u to vrijeme zbiljski antikomunist.

Krleži on ispostavlja račune za Krležin boljševizam. Pa na više mjesta ponavlja da se Krleža i nije imao razloga nakon 1945. protiv nečega buniti, jer su tad njegovi došli na vlast i ispunilo se zapravo sve čemu je težio. Krivi ga, i to neočekivano oštro - neočekivano, iz perspektive 2020. - što nikada javno nije kritizirao ni sovjetsku komunističku praksu, ni Staljinove zločine, o kojima je svoje znamenite riječi izricao šapatom, u razgovorima s prijateljima i istomišljenicima, a da o tome ne napiše ni retka, ne samo u to vrijeme, nego bilo kada. Mandić smatra da je Miroslav Krleža upravo njegovu, Mandićevu, generaciju uskratio za pravovremena saznanja o zločinima staljinizma, da im je Gulag sakrio pred očima i da im je na taj način ukrao barem dvadeset godina života. I sve je to tako tačno i istinito, u godinama između 1982, kad Mandić započinje svoj dugi oproštaj s Krležom, pa do 1988, kada izlazi ova knjiga. “U tom grmu leži zec, ako ne čak i aždaja: Krležin boljševizam ide dosljedno za time, da se prljavo rublje jedne partije ne pere pred bilo čijim očima. Zato on ‘nikada neće dovesti u pitanje ni diktaturu proletarijata ni boljševički koncept partije’, budući da je ‘staljinizam samo devijacija ispravnog principa’. Krleža ne prihvaća tezu da se diktatura proletarijata nužno pretvara u diktaturu partije, ova u diktaturu centralnog vodstva, ova u diktaturu jedne ili više ličnosti…”

Mandić se ruga sukobu na književnoj ljevici. Skoro tvrdi da toga nije ni bilo. A najotrovnija, možda najskandaloznija njegova teza glasi ovako: “Da je Krleža predratnim partijskim funkcionerima, koji su istovremeno bili pisci, pjesnici i kritičari, eventualno predbacio da nisu, doduše, bili najbolji komunisti, ali da im je priznao kako su vrsni umjetnici - po mojem mišljenju nikakvog sukoba ne bi bilo, barem ne u poznatim razmjerima. Ali, dovodeći u sumnju njihov spisateljski integritet i poričući im talent, on je napravio najstrašnije što je mogao: taština ništa ne oprašta!”

Mandić, naravno, nije ni dosljedan ni izričit: on Krležu istovremeno ruši i uzdiže. Recimo, priznaje mu ono najvažnije: da je bio u stanju zakoračiti u pakao koji si je sam priredio, i da je to činio sasvim sam. Krležijanci, tvrdi on, ništa ne rade sami, nego nastupaju zajedno s Partijom. I ne pada im na pamet da se obračunavaju s vlastitom epohom, kao što se Krleža (prije nego što će njegovi doći na vlast) obračunavaju sa svojom. I onda ispadaju smiješni, ti krležijanci, vodeći u socijalističkoj Jugoslaviji odlučne bitke protiv Austro-Ugarske i karađorđevićevske kraljevine.

Tko su, međutim, bili ti ljudi, ti krležijanci iz 1988? Njihova imena danas su, uglavnom, bez značaja. Jedni su, po dolasku nacionalista na vlast 1990, potonuli u sigurnost i blaženstvo anonimnosti, a zatim su malo-pomalo umirali. Drugi su, vrlo spremno, postali nacionalisti. Ali su, skoro bez izuzetka, nestali u vlastitoj beznačajnosti. Skoro svi. Najmarkantniji izuzetak ujedno je i Mandićev najveći, arhe-neprijatelj, kojemu posvećuje i najteže riječi u knjizi, uzvraćajući upravo na njegove uvrede i prijetnje. Goran Babić.

Na 68. stranici događa se nešto što čitatelja zapanji, jer takve detalje, naravno, ne pamti. Babić nakon skupa, koji je održan 12. listopada 1982. u beogradskom Domu omladine, posvećenog specijalnom broju Zum reportera, koji u cijelosti predstavlja ilustrirane razgovore Bore Krivokapića s Krležom (inače, literarno najuspjelije djelo te vrste, jedino u kojemu se sugovornik usuđuje ravnopravno razgovarati s Krležom), Igora Mandića, u dnevniku koji objavljuje u sarajevskom tjedniku Svijet, opisuje kao “bivše zagrebačko pero”. Vrijeme je to, naime, koje će potrajati skoro cijelo desetljeće, kada Mandić ne može u Zagrebu objavljivati ono što bi htio - ne bi mu tu bilo dopušteno da bude onakav građanski desničar i antikomunist, kakvim ga se opisuje, i sad ga Babić, u svom bijesu i u žaru polemika za kojih se u to vrijeme ozbiljno udaralo, posve nekorektno likvidira iz grada u kojemu obojica žive i iz pridjeva koji im obojici - još uvijek - pripada.

Godine 2020. tu dvojicu pisaca razdvaja četiristotinjak kilometara. Goran Babić likvidiran je iz hrvatske književnosti i iz sjećanja suvremenika - premda se neki i “sjećaju” istoimenog sotone - njegove pjesme izbačene su iz nacionalnih antologija, posebice onih koje sabire Tonko Maroević, komesar za hrvatsko pjesništvo koji ima akreditive oba kanona hrvatske književnosti, onoga proustaškog, i onoga kobajagi lijevog, dvospolnog, koji uglavnom jebucka samog sebe zamišljajući da je tu još netko. Mandić, pak, nije u mnogo boljem položaju naspram iste te književnosti. Ali između njih dvojice vlada mir, bez ijedne ružne riječi u trideset zadnjih godina. Tužan mir.

Na više mjesta u “Zbogom, dragi Krleža” Mandić je obećavao da će, nakon što se obračuna s krležijancima i mitom o Krleži, preći i na njegovo djelo. Žalim što to nije stigao učiniti. Bila bi to uzbudljiva i eksplozivna knjiga, u kojoj bi svaki pravi Krležin čitatelj uživao. Volim Igora Mandića. Danas više nego u vrijeme kada sam u njemu pomalo gledao idola. To je ta žalosna razlika među epohama. Nakon pobjede epizodista u nacionalnoj drami, umjesto: “Zbogom, dragi Krleža”, samo se još može reći: “Moj naklon, dragi Igore!”