PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Koliku bi kaznu hrvatski sud razrezao Juniju Palmotiću da je slučajno živ?

Dubrovnik sedamnaestog stoljeća svakako nije bio za današnje prilike uzorna demokracija. Nije funkcionirao moderni kodeks ljudskih i manjinskih prava, nije postojao pojam slobode javne riječi niti slobode književnog stvaranja, nije bilo književnih kritičara koji bi puku ukazivali na sudbonosnu razliku između zbilje i fikcije. Gotovo da bismo se usudili reći kako je u Dubrovniku sedamnaestog stoljeća sve bilo kao u današnjoj Hrvatskoj. Ali nije! Upravo u tom vijeku, u osmanlijskom Hong Kongu i europskoj Kapiji istoka, Junije Palmotić napisao je “Gomnaidu”. I u toj “Gomnaidi”, spjevu za uveseljavanje slobodoumnije humanističke študentarije iz dvadeset i prvog stoljeća, sve puno je ovakvih stihova: “Tako infame imaš pare,/ rilica ti tako smrdi/ kako župsko kad magare/ mlade trave sito prdi,/ kad goniti mas podrani./ Vas si govnen, kneže usrani!”

Komu je posvećen Palmotićev spjev, to nama današnjim nije više važno, jer tog je beznačajnika izio najgladniji demon historije, historijski zaborav, ali ostaje nam na znanje da je knez bio vrhovna vlast u Dubrovačkoj Republici, pa kada Palmotić, inače Gundulićev rođak, ispisuje stih, koji se u spjevu ponavlja kao refren “Vas si govnen, kneže usrani!”, on govnima redom časti: predsjednicu Republike, premijera, predsjednika Sabora i predsjednika Vrhovnog suda, i zaseruje same temelje Dubrovačke Republike. I što s tim? U onodobnom Dubrovniku doista ništa. Junije Palmotić nije spaljen na lomači, nije završio na robiji, nije mu se dogodilo baš ništa, premda je, u to nema baš nikakve sumnje, putem društvenih mreža naokolo širio svoju “Gomnaidu”.

Tristošezdeset i dvije godine nakon njegova upokojenja, u Republici Hrvatskoj, koja se diči time da nastavlja tradicije Dubrovačke Republike, novinar i pjesnik Gordan Duhaček završio je na robiji, te je po redarstvu i sudu gonjen, jer je skraćenicom ACAB uvrijedio sve policajce, premda nijednog pojedinačno, i jer je govnima oblijepio, preradio i prepravio dvije pjesme. Pa u danima i tjednima dok čekamo hoće li hrvatski sud razrezati kaznu Duhačeku, ili će, što je puno vjerojatnije, pod razumljivim i razumnim pritiskom europske javnosti zašutjeti poput svinge i pustiti da slučaj ode u zaborav, hajde da malo analiziramo njegov krimen nad dvije hrvatske pjesme i jednom hrvatskom institucijom.

Ali prije toga da razjasnimo dvije stvari: Duhačekova robija, koju je služio jedan dan u kazamatima u Heinzlovoj, gdje ga je obilazio sudac hrvatskog suda i govorio mu ono što je govorio, principijelno se ne razlikuje od desetogodišnje robije za isti krimen, pa ni od strijeljanja kojem je bio podvrgnut njegov i Palmotićev kolega August Cesarec. Režim koji je spreman da na jedan dan i jednu noć utamniči pjesnika i novinara, bio bi spreman i da ga osudi, i da ga u svojim kazamatima doživotno zadrži. Nema razlike između onih koji zatvaraju na jedan dan i onih koji zatvaraju na deset godina. Razlika je principijelna, ona je u zatvaranju. I u masnoj laži da je Duhaček zatvoren jer se nije javio na policijski poziv. Jest, javio se. Zatvoren je zbog napisane riječi, zbog poezije.

I drugo: besmislen je razgovor o tome kakav je Duhaček pjesnik u odnosu na Palmotića ili Cesarca. Onoga trenutka kada je uhićen, zatvaran i verbalno maltretiran zbog pjesme i zbog vrijeđanja Partije ili Policije, Gordan Duhaček principijelno biva ravan Shakespeareu, i njegovo maltretiranje je maltretiranje Shakespearea. S više smo razloga dužni braniti njega i njegove pjesme, nego Palmotića i Cesarca. Zašto? Zato što je Duhaček živ.

Na koji način hrvatske policije, tužiteljstva i sudovi pokušavaju inkriminirati Duhačekovu preradbu “Vile Velebita”, to nas nije nimalo briga. Dogma koja se neće propitivati, jer na njoj stoje moderna civilizacija i svi društvenopolitički sustavi različiti od fašizma, nacizma i staljinskog komunizma, jest da Gordan Duhaček ima pravo da u skladu s ograničenjima vlastitog talenta prerađuje, persiflira, izruguje sve pjesničke uratke u povijesti književnosti, od biblijske “Pjesme nad pjesmama”, preko “Zeke i potočića” do “Horvatske domovine” časnoga i prečasnog Antuna Mihanovića, koju je na slavu roda našeg uglazbio Josif Runjanin.

Ako su Sex Pistolsi prije skoro četrdeset godina mogli pjevati: “Bože čuvaj kraljicu i njen fašistički režim”, nakon čega se nitko nije usudio niti da ih ružno pogleda, a kamoli da ih hapsi i maltretira po mjesnim robijašnicama, onda i pjesnik Duhaček ima pravo na svoja “Govna Velebita”. Pred njim i njegovim pjesničkim radom stoji samo jedno ograničenje: pjesmom ne smije prijetiti nekom pojedincu s imenom i prezimenom, ne smije ga vrijeđati i izrugivati, osim ako dotični nije osoba na visokoj političkoj funkciji. Takve osobe, naime, u slobodnom i demokratskom svijetu nisu zaštićene od vrijeđanja.

Ali može biti da se nekom policiotu oskudnog obrazovanja, nekom nenačitanom tužitelju i slabo uzemljenom sucu učini da je “Vila Velebita” iznad zakona. Znate, ljudi se vole predati maštarijama, upisivati simbolička značenja, vole huliti i posvećivati, i simbole uzdizati iznad živih ljudi, iznad zajednice, društva i društvenog sklada. Sve je to, kažem, moguće, a donekle je čak i oprostivo. Ali u tom slučaju bi se netko trebao ispričati u ime neukih, a neukost bi se morala izvrgnuti općem ruglu i osudi. To se, međutim, nije dogodilo. I neće se dogoditi, nego će politički faktotumi reagirati strateški odlučno tek na pritiske iz inozemstva, kojih je, srećom, u Duhačekovom slučaju bilo.

Međutim, dok “Vila Velebita” za nekog može imati simboličko značenje koje će je u neukoj glavi uzdignuti iznad društva i iznad nedodirljivosti pjesnikove slobode, druga pjesma koju je Gordan Duhaček persiflirao ne samo da nema takvog simboličkog značenja, nego i nije pjesma. Riječ je o onoj “Zovi samo zovi, svi će sokolovi…” Rečena budnica pripisivala se hrvatsko-srpskoj mladeži, koja ju je pjevala u vremenima prije Velikog rata, prkoseći habsburškim vlastima, a znana je po dvije verzije, i nije lako ustanoviti koja je starija. Jedna, nama danas poznatija, počinje s “oj hrvatska mati”, dok druga, s one strane Dunava poznatija, počinje s “oj Srbijo, mati”. U obje verzije se između dva rata znala čuti kao neslužbena himna različitih sokolskih organizacija.

Danas to, međutim, nije pjesma - premda su je kao pjesmu svojedobno snimili Zlatni dukati - zato što u prerađenim, persifliranim, izmijenjenim verzijama pripada isključivo navijačkoj subkulturi, i doista je zastrašujuće pomisliti da na svijetu postoji sud koji će pjesniku suditi zato što se izrugivao navijačkim pjevanjima. Ako je, pak, o samoj budnici riječ, ako je ona doista toliko pri srcu neukom našem policajcu, tužitelju, sucu, hajdemo ih priupitati zašto im je zasmetala tek Duhačekova verzija, kako to da im ne smeta ona koju smo slušali na utakmicama na kojima bi se na protivničkoj strani pojavili igrači nama nevoljene nacije: oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati? Nećete valjda reći da tu verziju nikada niste čuli? Ali s njom ili bez nje, kako mislite Duhačeka suditi jer je prepravljao navijačku pjesmu koju su navijači ionako već prepravili?

Kome jest, a kome nije u Hrvatskoj dopušteno prepravljanje pjesama? Ne zanima to samo nas i, eventualno, potencijalnog zatočenika vaših savjesti Gordana Duhačeka, nego su za odgovor na to pitanja zainteresirani i kolege Palmotić i Lucić. Predrag Lucić, on je, naime, u poslovima i u umjetnosti pjesničkog persifliranja, uz kolegu Stanislava Vinavera, u hrvatskom i u nekoliko okolnih jezika bio najbolji u cjelokupnoj književnoj povijesti. I trebao bi biti na diku ne samo Duhačeku, nego i hrvatskim policajcima, tužiteljima i sucima, jer bi i oni u slobodno vrijeme, kao i na radnom mjestu, trebali pokazivati znakove književne pismenosti.

I za kraj, da se više ne pravimo ludi: progon i maltretiranje Gordana Duhačeka, skidanje s aviona za koji je imao kupljenu kartu, laži i potvore na njegov račun, kao i stotine prijetnji i uvreda što su mu, na očigled policije koja ga je hapsila i cijele one zgrade u Heinzlovoj, upućene putem društvenih mreža, imaju samo jedan, ali više nego očigledan razlog i povod. Duhaček je razotkrio prvu tajnicu Hrvatskog veleposlanstva u Berlinu. I sad mu se režim osvećuje. Gotovo, nema dalje.