PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Mora, luke i brodovi meštra Stovodića i Voje Radoičića

Prije desetak godina u jednoj sam zagrebačkoj prodajnoj galerijici kupio grafiku Voje Radoičića. Kupio sam je sebi, da je objesim na zid u hodniku i da je gledam u prolazu. Slike koje čovjek zaista želi vidjeti, a ne da mu se oko na njih navikne pa da ih već treći dan ne primjećuje, valja vješati po hodnicima i stubištima, nasuprot zahodskoj školjci ili sudoperu nad kojim se svakodnevno peru čaše i tanjuri, svakako na mjestima pokraj kojih se prolazi ili u koja se po nekoj nužnosti gleda, a ne u dnevnom boravku ili u radnoj sobi, iznad televizora ili, najgore, iznad fotelje i trosjeda, tamo za leđima, gdje sliku nikada i ne vidiš.

Vojina grafika niti je jako vrijedna, niti je upečatljiva. Trgovac ju je, naravno, naplatio i mnogo više nego što ona zapravo vrijedi, ali da bi se to izbjeglo trebalo bi se kupovati izravno od slikara, a ja to nikako nisam htio. Ne treba upoznavati ljude čiju si legendu razvio u glavi, drage pisce, slikare, kompozitore i poštare, jer bi upoznavanje samo raspršilo legendu, raznijelo je u ništa kao što igla raznese balon. Osim toga, pogrešno je s takvim ljudima ulaziti u robno-novčane odnose. Novac trivijalizira snove, osim što ih kupuje i ostvaruje.

Vojo Radoičić i Vasko Lipovac bili su, a to su i danas, kada obojice više nema, proizvođači jeftinih maritimnih dekoracija, grafičkih listova koje trgovci umjetninama nabrzinu uokvire, i onda ih prodaju osiromašenom građanstvu koje Radoičića i Lipovca koristi za rođendane, godišnjice braka, useljenja i zahvale raznih vrsta te za relativno bezazlenu korupciju u zdravstvu i - što je, možda, najrjeđe - da kupac samome sebi pokloni grafičicu, nadomještajući njome neku Radoičićevu ili Lipovčevu “pravu” sliku, u koju se zagledao i koja će mu, naravno, ostati nedostupna.

Grafika prikazuje uvalu s otočićima, brodovima, kaićima, obalom i obalama. Sve je vrlo napučeno, kao što na njegovim slikama i u zbilji to zna biti, ali uz svaku je stvar školski urednim Vojinim rukopisom dopisano što ona, zapravo, predstavlja. Vojo Radoičić insistirao je na infantilnoj raspričanosti svojih slika, koju je često još i pojačavao dodatnim tekstualnim pojašnjenjima. Bio je majstor životne slatkoće, koji je od šarenila i kiča, od slastičarski stiliziranog svijeta i razglednica, stvarao veliku umjetnost. Bio je suputnik i nerođeni brat genijalnog Friedensreicha Regentaga Dunkelbunta Hundertwassera, i da sam neki moćan i bogat kit, da sam, ne daj Bože, naftni magnat ili barem balkanski tajkun, napravio bih usporednu izložbu Hundertwassera i Radoičića, i pokazao kako se jedan svijet ogleda u drugom, kako se Hundertwasserov gornji i veliki svijet ogleda u Vojinom malom, donjem, morskom svijetu.

Baš nju sam, ovu grafiku, odabrao zato što sam krivo pročitao Vojinu legendu. Uz brod, koji plovi crtom horizonta, pisalo je: “Veli vapor za poć va navijek”. Pročitao sam u izlogu galerije tu rečenicu i rekao sebi, dobro, šta košta da košta, ima da za samo te riječi dam sve te tisuće kuna. Veli vapor kojim se kao Haronovom barkom, samo puno komfornije i spektakularnije, prelazi s ovoga na onaj svijet, i koji izgleda kao oni starinski parobrodi iz vremena Titanica, koji su iz riječke i tršćanske luke isplovljavali u godinama kada se pripremalo Vojino rođenje, bio je, barem što se mene tiče, jedna od najgenijalnijih Vojinih ideja.

Šteta samo što ideja nije bila njegova, nego sam tek po dolasku kući, kada sam sliku objesio na zid, pročitao što zapravo na njoj piše: “Veli vapor za poć va nevjork”. Jesam li bio razočaran? Možda malo i jesam. I možda doista ne bih kupio tu grafiku Voje Radoičića da nisam krivo pročitao što na njoj piše. Ideja kojom sam se oduševio bila je moja. Ili, tačnije, bila je to ideja mog previda, moje greške.

Genijalnost Voje Radoičića sastoji se, međutim, u tome što je on ljudima pružao materijal za greške, nudio im je svijet u kojem će do mile volje griješiti, izmišljati, fantazirati, i to onako kako su to činili dok su bili djeca. U djetinjstvu, dok je jezik još svjež i živ, riječi prelaze jedna u drugu, rađaju se značenja i smislovi, zbiva se čudo razumijevanja. Samo u djetinjstvu nevjork je mogao biti navijek. (A nevjork je, ako ste baš toliko odrasli pa ne kužite, ustvari njujork, tojest new york. Upitate li se zašto nije velikim slovima, možda je bolje da prestanete čitati priču o Voji Radoičiću.) Infantilizam ovog slikara i likovnog pripovjedača tako je prirodan i utemeljen da se lako prenosi na promatrača i čitača slova, riječi i znakova, da onda i on počinje razumijevati i čitati svijet s perspektive djeteta.

U toj njegovoj pozi, jer odraslome biti dijete mora biti poza, nema ničega lažnog ni pretjeranog, nema ničega glumljenog. A umjesto da Vojin infantilizam preraste, da metastazira u kič - kao što to biva sa svakom isforsiranom manirom, pa još s manirom povišene emocionalnosti i namjernog diletantizma - on se drži i traje, kao čist i razumljiv jezik, kao jezik kojim jedan svijet prvi put progovara. To djetinjenje nikad ne postaje kič između ostaloga i zato što se Vojo Radoičić otpočetka poigrava kičom, što ga, kao i Hundertwasser, vrlo svjesno ugrađuje u svoju umjetnost. Kič je umjetnost sreće, umjetnost pretjeranog sviđanja. Ova dvojica umjetnika su, svaki na svoj način, to pretjerano sviđanje dvostruko više pretjerali, tako da je njihova umjetnost umjetnost nepodnošljive, pretjerane sreće, umjetnost koja gledatelja golica po tabanima.

Vojo Radoičić je neki dan umro. Bila je to u hrvatskim prilikama, a bio je on samo hrvatski slikar, drugdje nepoznat i nepostojeći, pa se i može govoriti samo o hrvatskim prilikama u njegovu životu i smrti, vijest s dna mjesnih tabloida, sitan udes u provinciji, neusporedivo manji od navodne vimbldonske pozljede tenisača Marina Čilića, tako da su u svim medijima ponovljene dvije-tri navlas iste informacije o njegovu životu i radu. Iako je živio osamdeset i sedam dugih i plodnih godina, o Voji Radoičiću u Hrvatskoj se, zapravo, nema što reći. A izvan Hrvatske ga niti nema.

Sama po sebi ta vijest i nije nova. Umiralo se tako i prije njega, umire se u posljednjih tridesetak godina, samo se imena i okolnosti smrti mijenjaju. O nekim pokojnicima tabloidi, možda, nešto više znaju. O Voji Radoičiću nisu znali ništa, nego su ponavljali onu prvu vijest, pristiglu iz riječkoga provincijskog glasila, i u njoj da je pokojnik bio “hrvatski slikar, grafičar, ilustrator, scenograf i kipar čija djela odlikuje radost igre, originalnost i nekonvencionalnost”. Barem dvije, ako ne i sve tri odlike pokojnikova stvaralaštva, mogu se pripisati svakome, pa i najsuzdržanijeg uvažavanja vrijednom hrvatskom, ali i nehrvatskom slikaru, grafičaru, ilustratoru, scenografu i kiparu. Jer što je ako nije originalan, i kako bi spomena vrijedan mogao biti neki neoriginalni slikar? Ili neki konvencionalni slikar? A i “radost igre” bi se, na ovakav ili onakav način, mogla pripisati svakome tko je ikad umio naslikati kravu.

Jednom, već vrlo davno, Vojo Radoičić bio je zvijezda jednoga televizijskog serijala. Još davnije, živio je u Beču i pomalo prijateljevao s Hundertwasserom. Ustvari, ovaj mu je pomagao da se probije. Ali, ruku na srce, slabo je što od tog probijanja bilo. U Rijeci je završio Pomorsku akademiju. Poslije je studirao ekonomiju. Igrao je rukomet, i radio kao karikaturist u brojnim novinama i časopisima diljem Jugoslavije. Htio je upisati slikarstvo, ali ga nisu primili. Poslije je volontirao u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Svidio se starome slikaru. A dalje je, opet, sve bio život i snalaženje. S Hundertwasserom i bez njega. Izrađivao je scenografije za televiziju i kazalište, i s vremenom je ljudima postao zanimljiv, jer je bio drukčiji i jer se znao pretvoriti u dijete. Kao i meštar Stovodić igrao se tako što bi od otpadaka stvarao umjetnost.

Na Radoičićevim djetinjim slikama i objektima bilo je nečega što je tuđe dječjoj svijesti. Nečega što karakterizira neki vrlo stari i trošan svijet. Bilo je melankolije. I taj brod koji plovi crtom horizonta, dječjim okom gledan, nosio je znak melankolije. I tako sam, slijedeći djetinji diktat jezične invencije, sa slike pročitao ono što na njoj ne piše: “Veli vapor za poć va navijek”. Tim je vaporom pošao Vojo Radoičić.