PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Zašto je sudac Bebek jedan čovjek u Sofiji, a drugi u Zagrebu i Splitu

Evo naslova s jednog od vodećih hrvatskih web portala, reći ćemo i kojeg, ali samo zato da ne bude da izmišljamo, premda smo svjesni da je isti naslov mogao izaći i na bilo kojem drugom web portalu - uz jedva jedan ili dva izuzetka, nezavisnih ili nacionalno-manjinskih medija. Dakle, ovako je naslovljen tekst na portalu Večernjeg lista: “Ivan Bebek pokazao primitivnim Bugarima: Zbog rasizma dvaput prekinuo utakmicu”.

Naslov je, prepoznajete to, sasvim u skladu s toaletoidnim žanrom, dakle dvosmislen, jer sugerira i da su svi Bugari primitivni, kao što je svaki Albion gord, i da je Bebek “pokazao” samo onim Bugarima koji su primitivni. Dvosmislenost ga čini iznimno klikabilnim: čitatelji vodećih naših web toaletoida uglavnom su šovinistička i rasistička rulja, bezumna čeljad kojima su Bugari inferiorni Balkanci i neka vrsta Srba, dakle Cigana, i drago im je dobiti takav šlagvort za raspravu kakav je u rečenici: “Ivan Bebek pokazao primitivnim Bugarima”. Ali ako se, pak, odvažite da nešto prigovorite autorima naslova, oni će vam, kao i rečena šovinistička i rasistička rulja, odgovoriti da oni uopće nisu mislili da su svi Bugari primitivni, nego da su samo neki Bugari primitivni, i to baš oni kojima je Bebek “pokazao”.

I onda, naravno, nitko ne prigovori ništa. I nikoga nema da kaže kako bi se, u slučaju da autori naslova nisu željeli biti dvosmisleni, reklo da je Ivan Bebek pokazao primitivcima u Bugarskoj, ili nešto tomu slično… Ali ponovimo: ono što je izašlo na web portalu Večernjeg lista moglo je izaći na svakom drugom portalu, osim na Novostima. I gdje još?

Iza huljskog naslova, koji potpisujemo svi mi, jer da nam smeta već bismo prigovorili, koji sugerira da je jedan nadasve kulturni Hrvat “pokazao primitivnim Bugarima” stoji nešto mnogo strašnije, što se dogodilo u Sofiji. U tom se gradu, naime, igrala nogometna utakmica između Bugarske i Engleske, što samo po sebi i nije tako strašno, kao ni činjenica da su gosti pobijedili 6:0. Strašno jest da je nevelika skupina bugarskih navijača vrijeđala crnopute engleske igrače i dizala desnicu ruku na nacistički pozdrav. Činili su to sve do poluvremena, a onda im je, bit će, dosadilo, pa su otišli s utakmice.

Ne bi bilo strašno ni to što je sudac dvaput prekinuo utakmicu. Ni to što nakon drugog prekida nije, kao što mu pravila nalažu, poslao igrače u svlačionicu i odsvirao kraj. Strašno je to što je sudac bio iz Hrvatske. A zašto je to strašno? Pa zato što je Ivan Bebek u svojoj već dugoj karijeri - čovjeku su četrdeset i dvije godine, veteran je među sucima - sudio na nekoliko desetina, možda i stotina utakmica koje nije prekidao, premda je mnogo brojnija skupina navijača, možda i cijeli stadion, izvikivala rasističke i šovinističke parole i pozdravljala raznim varijantama nacističkih pozdrava.

Ako bismo bolje pogledali stvari, pače, ako bismo zavirili u navijačke transparente, zastave i dekoracije na zastavama, lako bismo došli do zanimljivog otkrića da Ivan Bebek u posljednjih petnaestak godina ne bi ni započeo ijednu utakmicu na kojoj je u Hrvatskoj sudio, jer bi ga u tome omelo internacionalno nacističko i neonacističko znakovlje, počevši od onog već notornog keltskog križa, znaka bijelih supremacionista i zamjenskog znaka ljubitelja kukastog križa, kao i lokalno, nacionalno nacističko i neonacističko znakovlje, na čelu s klempavim U.

Sve to vrijeme suca Bebeka obavezivali su isti zakoni i ista pravila međunarodnih nogometnih organizacija, kakva važe i primjenjuju se i u Sofiji, na utakmici između dviju reprezentacija u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Ali on se tih zakona i pravila nikad nije držao, kao što ih se nisu držali ni drugi njegovi hrvatski kolege i koleginice, sve dok u jednome trenutku nije postalo normalno da svaka nogometna utakmica u najjačoj hrvatskoj ligi bude nalik nacističkoj paradi s bakljadom ili bez bakljade, skupu Ku Klux Klana i folklornoj manifestaciji hrvatske domoljubne mladeži koja se obračunava s onih nekoliko preostalih pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, prvenstveno Roma i Srba.

Sucu Bebeku nikad nije zasmetalo - jer da jest, prekinuo bi utakmicu - ono što nikad nije zasmetalo nijednom hrvatskom sucu, nijednom nogometnom dužnosniku, nijednom visokom političkom gostu ili gošći iz svečane lože. Je li se ikad odigrala utakmica u Zagrebu ili Splitu s barem jednim protivničkim igračem čije ime i prezime zvuče srpski, a da se nije skandiralo: ubij, ubij Srbina! Jest, bilo je i takvih utakmica, prije trideset i koju godinu.

I onda dođe Sofija, a Ivan Bebek počinje suditi kao da je sudac iz Osla, Stockholma, Berlina, Pariza, počinje suditi kao da nije iz Rijeke i kao da nikad nije sudio u Hrvatskoj. A hrvatski se web toaletoidi nad izgredima navijača u Sofiji počinju zgražavati kao nad organski usađenim primitivizmom nacije. Jer kakvi bi Bugari mogli biti nego primitivni! I odjednom zajednica ogrezla u šovinizmu i rasizmu - mislim da zajednicu hrvatskih nogometnih navijača i ljubitelja njihove subkulture, uključujući i one u svečanim ložama - grezne u strogosti europskih propisa i zakona i u kolonijalnom, visinskom i svisinskom gledanju na taj nepopravljivi bugarski primitivizam.

Što nam to govori? Ništa drugo nego da bi se svi, od suca Bebeka, preko urednika naših toaletoida i tabloida, nogometnih navijača i svih drugih nacista, rasista i klerofašista, stubokom promijenili i preobrazili čim bi imali nad sobom tutora koji bi od njih to zatražio. Jer čim se oni nađu negdje u inozemstvu, u Bruxellesu ili u Sofiji, pod tutorstvom Uefe, Fife i Europske komisije, počinju primjenjivati neka sasvim druga pravila od onih koja primjenjuju kod kuće. I već su spremni prstom upirati u primitivne Bugare.

Ova promjena je, naravno, reverzibilna. Kad bi se slučajno dogodilo da odmah nakon utakmice u Sofiji Ivan Bebek sudi u Splitu, recimo utakmicu između Hajduka i Dinama, pa da, opet slučajno, u drugom poluvremenu s klupe za pričuvne igrače na teren uđe, na primjer, Komnen Andrić, igrač koji je rođen u Raškoj, a Raška je, da prostite u Srbiji, i da se s tribina čuje ono što se po zakonu nužnosti mora u Hrvatskoj čuti, bi li tad Ivanu Bebeku bilo na kraj pameti da prekine utakmicu?

Ako bi je, ne daj Bože, slučajno i prekinuo, ako bi šenuo umom pa povjerovao da u Hrvatskoj važe ista pravila kao u Europi, vjerojatno bi to bila posljednja utakmica koju bi sudio. I to je logično, jer bi time dirnuo u nešto što je odavno postalo hrvatski Way of Life, nešto u što se ne smije dirati, nešto što je, uostalom, propisano školskim udžbenicima.

Hristo Stoičkov slavni je bugarski nogometaš, legenda Barcelone, majstor balkanske igre, u čijem je igračkom nastupu uvijek bilo nečega folklornog. On je jedan od tipičnih “primitivnih Bugara”, kojima će kulturni hrvatski sudac pokazati što je civilizacija. E, Stoičkov je za neku španjolsku televizijsku stanicu dao intervju povodom incidenata na utakmici u Sofiji, i rekao je ovo: “Utakmice na kojima se tako nešto događa treba prekidati odmah.

Klubove i reprezentacije tj. saveze čiji navijači tako nešto rade mora se, kao što se jednom napravilo engleskim klubovima, izbaciti iz svih međunarodnih natjecanja na pet godina.” Na šta ga je iznenađena voditeljica upitala: “Zar i klubove i reprezentacije?” Veliki Stoičkov potvrdno je odgovorio, spustio glavu i zaplakao od srama.

Vidite, to je razlika između “primitivnih Bugara” i nas. Sjetimo se Šimunića kako nacističkim pozdravom pozdravlja zagrebačke tribine nakon utakmice s Islandom. Je li se nakon toga pojavio neki hrvatski Hristo Stoičkov? Ne, nakon toga je društvena zajednica donijela pravorijek da to uopće nije nacistički pozdrav. Čime je samo produbljena stara potreba da se kod kuće ponašamo na jedan, a u inozemstvu na drugi način. Odnosi se to na suca Bebeka, kao i na predsjednicu Republike, kao i na većinu građana. Poznajete li ikoga tko bi se usudio reći da hrvatsku reprezentaciju zbog manje ili veće skupine navijača na tribinama treba izbaciti iz međunarodnih natjecanja na pet godina?