PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ Moj susret s Rudolfom Vrbom, čovjekom iz filma 'Šoa', logorašem br. 44070, vjerojatno najučuvenijim bjeguncem iz Auschwitza

Na Trećem programu HRT-a prošle je subote prikazan dokumentarni film Claudea Lanzmanna “Šoa”. Dogodilo se to u povodu Dana sjećanja na žrtve holokausta 27. siječnja, kada je 1945. Crvena armija oslobodila oko 7000 preživjelih logoraša nacističkog konclogora Auschwitz u Poljskoj. Sniman godinama, film 9 i pol sati niže svjedočanstva o užasima u logorima Treblinka, Auschwitz, Chelmno i Varšavskom getu. “Šoa” znači holokaust ali i uništenje, katastrofu, užas.

S obzirom na to da se smatra jednim od najvažnijih filmova o holokaustu, prikazivanje ovog filma - iako mali korak za čovječanstvo - veliki je korak za Hrvatsku. I to kad smo već izgubili svaku nadu da će se to dogoditi. Na HRT-u ga do sada nismo imali prilike vidjeti, ne bez razloga. Preblizu je ta tema Jasenovcu a politička atmosfera zadnjih desetljeća više je pogodovala revizionizmu nego suočavanju s prošlošću.

Iako je sam Lanzmann rekao da je to film o smrti, bilo je ljudi koji su preživjeli. Zanimljivo je kako zločinci s tim nikada ne računaju, bilo u Auschwitzu, u Srebrenici, ili u Ruandi.

Iz tog logora smrti pobjeglo je oko 900 logoraša. Upoznala sam jednog od njih, vjerojatno najčuvenijeg bjegunca, logoraša br. 44070. To je Rudolf Vrba koji se u Lanzmannovom filmu pojavljuje relativno kratko, s obzirom na važnost njegovog svjedočenja i činjenicu da su on i Alfred Wetzler prvi izvijestili o sudbini deportiranih: put u Auschwitz značio je smrt, a ne samo “preseljenje”.

Upoznala sam ga 1995. u Vancouveru. Nakon predavanja na sveučilištu, pristupio mi je elegantno odjeven gospodin sa svilenim šalom oko vrata, crne kose, kojem nitko ne bi dao sedamdeset godina. Poklonio mi je svoju knjigu “Escape from Auschwitz”. Kasnije mi je ispričao kako je njegovo svjedočenje u filmu “Šoa” bilo kratko, i to baš zbog njegova načina odijevanja. Iako je Lanzmann želio da svjedoči duže, već mu je na prvom razgovoru rekao kako ne bi želio da se u filmu pojavljuje tako fino odjeven, to mu se valjda činilo neprimjerenim za film o smrti. Ali Vrba je odgovorio:

“Pa ja sam se tako oblačio i u logoru!” Doista, neko je vrijeme imao pristup magazinu imovine oduzete deportiranima i za sebe birao najfiniju odjeću, svilene košulje, čizme... Dovoljno je pogledati insert iz “Šoe” da shvatite što je Lanzmann mislio: pred kamerom je markantan muškarac odjeven u dobro skrojeno odijelo s prslukom i u savršeno bijeloj košulju sa svilenom kravatom, čovjek koji ne skriva svoj dobar ukus.

Vrba je bio slovački Židov, 1942. s 18 godina deportiran, prvo u Majdanek a zatim u Auschwitz. U logoru je radio čitav niz poslova, od čišćenja vagona od leševa, do kancelarijskog pisara, što mu je omogućilo uvid u broj deportacija. Bio je aktivan u logorskom pokretu otpora. Godine 1944. pobjegao je s Alfredom Wetzlerom.

Nisu bježali samo da spase vlastite živote. Cilj im je bio izvijestiti javnost o tome što se stvarno događa u konclogoru i obavijestiti mađarske Židove, tri tjedna nakon što je Njemačka okupirala Mađarsku, da se za njih sprema pogrom, za koji su logoraši načuli od SS oficira. U izvještaju je i njihova procjena o broju usmrćenih temeljena na broju transporta pristiglih u logor - oko 1,700 000, koji se danas smatra previsokim.

Kad su nakon dana i dana pješačenja stigli u Slovačku, sastavili su poznati Vrba-Wetzler izvještaj od 33 stranice, jedan od tri ključna dokumenta o tom logoru smrti. Ali izvještaj koji su dali u travnju nije odmah distribuiran, pa je stotine tisuća Židova završilo u plinskim komorama odmah nakon dolaska u Auschwitz. Bespotrebno, smatrao je Vrba, koji je sumnjao da se radi o zavjeri. O tome nikada nije prestao govoriti i pisati.

Puno je knjiga, svjedočanstava, memoara i autobiografija, iako malo literarnih djela (pored klasika Primo Levija) o holokaustu. Od biografske literature, pored Vrbine knjige fascinantni su i memoari dr. Miklosa Nyiszlija “Auschwitz-A Doctor’s Eyewitness Account”. Ovaj liječnik, i sam mađarski Židov, preživio je konclogor tako što je volontirao kao pomoćnik dr. Josefa Mengelea.

U knjizi iz 1946., objavljenoj u SAD-u 1960. kao jedno od najranijih svjedočanstava holokausta, dr. Nyiszli potanko opisuje kako je sudjelovao u zloglasnim eksperimentima nad logorašima, osobito djecom-blizancima, kao i svoje iskustvo patologa pridruženog logorašima zaduženima za leševe iz plinskih komora. Tako opisuje kako su jednom našli mladu djevojku koja je preživjela komoru, ali je to nije spasilo smrti od metka. Na pitanje kako je preživio sam sa sobom, odgovor je da je liječničku struku stavio iznad morala.

Svjedoci nestaju, ostaju djela, filmovi koje ćemo kad-tad vidjeti, dokumenti, biografije koje ćemo kad-tad pročitati bez obzira na službene politike i ograničenja, zabrane i negacije. Neugodne se istine teško probijaju, sve teže, ali ipak dospiju u javnost. Na nama je da iz njih izvučemo zaključke.