Plenković najavljuje reforme. Hoće li ih biti?

Stvorit ćemo preduvjete za stabilan i održiv gospodarski rast, za povećanje plaća i gospodarskog rasta, rekao je premijer u petak. Tako će, rekao je, i mladi osjećati da imaju iste mogućnosti ovdje kao i vani. Time ćemo pomoći demografskoj revitalizaciji zemlje. Reformski paket koji slijedi trebao bi poboljšati uvjete poslovanja, ojačati funkcionalnost institucija i učvrstiti investicijski potencijal zemlje.

Nekoliko dana ranije Europska komisija objavila je “paket Europskog semestra” (šifra pod kojom se skriva ciklus usklađivanja ekonomskih i poreznih politika u EU) gdje je potvrdila da Hrvatska, uz Italiju i Cipar, i dalje ima prekomjerne makroekonomske neravnoteže. U provedbi strukturnih reformi kojima bi riješila prekomjerne makroekonomske neravnoteže Hrvatska je najlošija u Europskoj uniji.

Europsko upozorenje jasno je i jednoznačno: Hrvatska je ostvarila ograničen napredak u provedbi preporuka. Fiskalna politika, potpomognuta povoljnim makroekonomskim uvjetima, osigurala je smanjenje udjela duga, ali strukturne reforme nisu napredovale. Zakoni potrebni za jačanje fiskalnog okvira nisu usvojeni, a odustalo se od poreza na nekretnine. Dugovi zdravstva nastavljaju rasti. Paket reformi mirovinskog sustava opet je odgođen.

Aktivne mjere za osobe s niskim obrazovanjem i za dugotrajno nezaposlene uglavnom se ne koriste, a reforma obrazovnog sustava još je na čekanju. Velika reforma javne uprave stoji...

Zato se, poručuju europski birokrati, i gospodarski rast koji Hrvatska ima više može smatrati rezultatom okolnosti nego stvarnih reformi. Najveća zamjerka poznata je i trajna: odgađanje reformi.

Plenkovićeva najava reformi, a to nije bila prva takva najava, zato je dobrodošla. Četrnaesta vlada u nizu izgubila je međutim privilegij da može govoriti o “stvaranju preduvjeta”. Plenković i tim ne počinju ispočetka. Ostavimo li po strani četiri ratne vlade (premijeri Mesić, Manolić, Gregurić, Šarinić), u doba premijera Valentića, Mateše i Račana (prvi pravi premijer, nakon napuštanja polupredsjedničkog sustava), nešto se ipak događalo, i to nije bilo beznačajno. Reforme su stale s Račanovim odlaskom kada je euforija globalnog ekonomskog buma zahvatila i Hrvatsku, a Ivo Sanader kao premijer odlučio iskoristiti tu bonanzu, ali taj smo prekid građenja institucija i naše adaptacije slobodnom tržištu skupo platili boravkom u produženoj recesiji. Bolna je činjenica da četrnaest godina od Račanova odlaska mi i dalje govorimo o reformama, ali one se ne događaju.

Najnovije upozorenje Bruxellesa samo je jedna u nizu poruka na šumovima zagušenim komunikacijskim kanalima između Bruxellesa, Washingtona i Zagreba. Kratak pregled bilješki iz prošlosti može dati prilično dobru ilustraciju odnosa Hrvatske i međunarodne zajednice:

London, veljača 1995., ručak u londonskom uredu Europske unije: “Razgovarat ćemo s Hrvatskom kada se vi tamo prestanete međusobno ubijati”, rekao mi je tadašnji šef ureda, ne sjećam se imena. Danas možemo reći da je to za obje strane bila ponižavajuća poruka, onda, međutim, takav je stav EU prema zbivanjima na našem terenu bio činjenica.

Hong Kong, rujan 1997., skupština Svjetske banke i MMF-a, guverner HNB Marko Škreb: “Ruke su nam vezane, sve je dogovoreno, sve uvjete zadovoljavamo, ali odnosi banke i MMF-a s Hrvatskom su zamrznuti zbog odbijanja suradnje s Haagom. Mi ovdje ništa ne možemo napraviti ni promijeniti, mjesto odluke je u Zagrebu”. Odnosi su se odledili nekoliko tjedana kasnije, nakon što je prva grupa generala završila u Haagu.

Lipanj 2000., HNB-ova dubrovačka konferencija, Hans Flickenschild, šef MMF-ove misije za Hrvatsku: “Kad sam već mislio da smo sve riješili, eto ministra financija Mate Crkvenca s rebalansom proračuna. A nismo se tako bili dogovorili”. Nisu se dogovorili, ali nije bilo ni posljedica. U prvoj posttuđmanovskoj godini, međunarodna zajednica pozdravljala je buđenje demokracije u Hrvatskoj.

Pet godina kasnije, ista HNB-ova konferencija, ali drukčiji politički kontekst, povratak na staro - Maria Asenius, voditeljica kabineta Olija Rehna, povjerenika za proširenje Europske unije: “Kada u praksi potvrdite svoju suradnju s Haagom, nastavit ćemo razgovarati o hrvatskom uključivanju u EU”. Kao i 1997. u Hong Kongu (i Washingtonu), traži se izručenje generala Domovinskog rata. Ovaj put to je bio Ante Gotovina. Nekoliko mjeseci kasnije Gotovina je u Haagu, pregovori se nastavljaju.

Na kraj tog niza odlično sjeda prošlotjedna izjava potpredsjednice Vlade Martine Dalić: “Reforme treba provoditi onom brzinom kojom ih društvo može prihvatiti”. Ima pravo, ali da bi nacija prihvatila reforme, netko mora pripremiti teren.

Hrvatskoj je tranzicijsku utrku otežala činjenica da je iz bivše države izašla u ratu i društveno uređenje mijenjala paralelno, u hodu. Dok su drugi naslijedili kakve-takve institucije, Hrvatska je, zbog raspada države, u značajnoj mjeri sustav morala graditi iznova. Uz to, čini se ne tako mali dio građana nije bio svjestan da odlaskom iz bivše države napuštamo i stari društveni poredak. Mađari. Česi, Slovaci, Poljaci, Rumunji, Bugari... svi su bili sretni što bježe iz sustava u kojemu su se osjećali zarobljenima, u Hrvatskoj se, u usporedbi s tim državama, u to vrijeme već živjelo relativno dobro. Jugoslavenski režim bio je, barem od sredine šezdesetih, značajno mekši od sustava u sovjetskim satelitima. Ipak, dok je promjena sustava nekima donijela priliku i otvorila horizonte, drugima je donijela strah od nezaposlenosti, gubitka radnih mjesta, siromaštva u starosti...

Međunarodne financijske institucije od nas ne traže ništa drugo osim onoga što i sami znamo da moramo napraviti, rekao mi je davno (1995.) prvi u nizu, Borislav Škegro, tada ministar financija u Vladi Nikice Valentića. Istu rečenicu (kasnije s dodanim Bruxellesom) čuo sam u raznim prilikama i od Nikice Valentića, Zlatka Mateše, Mate Crkvenca, Ante Čičin-Šaina, Marka Škreba, Željka Rohatinskog (uspio se izboriti za neovisan HNB), Borisa Vujčića, Ivana Šukera, Jadranke Kosor (čiji se nerealizirani program temeljio na ozbiljnim reformama), Radimira Čačića, Slavka Linića (uveo je nužnu poreznu stegu u Hrvatsku), Borisa Lalovca (pokušao je otvoriti javnosti trošenje proračuna, ali su ga zauzdali), Martine Dalić (njezin prijedlog o profesionalizaciji javne uprave još je na čekanju) i Zdravka Marića (prvi je zagrizao u ozbiljno upravljanje javnim dugom)...

I nije da dosadašnje vlade nisu postavljale temelje. U međuvremenu smo ubili hiperinflaciju, uveli vlastitu valutu, tržište kapitala i Hanfu kao regulatora tržišta, zagrizli u mirovinsku reformu (ali je nismo završili), rekonstruirali Zakon o radu, priključili se Europskoj uniji... Krenuli smo i u ozbiljan obračun s korupcijom (doduše nespretno, tako da je, pri kraju mandata Jadranke Kosor i u prvoj godini Vlade Zorana Milanovića, država bila u značajnoj mjeri paralizirana, a potpis na svaki reformski dokument stekao je reputaciju “karte za Remetinec”). Ukratko, radilo se, ali sporo, često premalo temeljito, redovito s previše straha i spremnosti na političke ustupke. Može li Plenkovićev tim raditi drukčije?

Drugi su bili brži od nas jer im je sama promjena režima donijela poboljšanje. Dok se ovdje ratovalo, naši partneri u tranziciji ulagali su u obrazovanje nove generacije stručnjaka, menadžera i političara. Kao i oni, i mi smo promijenili sustav, ali svoje buduće lidere politike i biznisa i dalje pripremamo za stari. Kao i mnogošto drugo, i sustav obrazovanja ostao nam je stari, nereformiran. Rješenje je jednostavno.