Plenkovića tek sada čeka glavna borba kada na red dođe zakon koji će ponovno na noge dignuti cijelu hrvatsku desnicu i konzervativne udruge!

Kao što je premijer Andrej Plenković i najavio, s velikom većinom od 110 zastupničkih ruku izglasana je ratifikacija Istanbulske konvencije. Glatko, ali nakon burnih političkih igara, javnih i onih iza kulisa, gdje se pokazalo da hrvatska desnica, ona marginalna kroz političke stranke i ona mnogo glasnija, kroz razne udruge, itekako računa opstati na hrvatskoj sceni. Ovaj su put izgubili, ali tek slijedi glavna bitka kada dođe na red zakon o pobačaju.

Ratifikacija je izglasana u posljednji trenutak, jer Hrvatska polovinom svibnja preuzima od Danske predsjedanje Vijećem Europe, pa bi bilo krajnje neugodno da do tada nije ratificirala taj važan dokument. Očito, Plenkoviću se i zbog toga žurilo.

Bila je to međutim i politička bitka premijera u kojoj su pale mnoge maske. Prije svega unutar vlastitih redova, jer četrnaest zastupnika iz redova HDZ-a nisu podržali ratifikaciju i okrenuli šefu leđa.

To je i prvi put da je na mala vrata promovirano glasanje po savjesti, a sigurno je samo to da nitko od onih koji su bili protiv, a među njima su i tri visoka stranačka dužnosnika, Milijan Brkić, Davor Ivo Stier i Miro Kovač, neće, bar sutra, prekosutra snositi zbog toga sankcije. Ali, Plenkoviću je sada potpuno jasno s kim može, a s kim ne može računati. Pa što će biti sutra, tek treba vidjeti.

Iz cijele ove teške političke bitke u kojoj se premijera častilo već udomaćenom dosjetkom kako je 'bruxelleski ćato', Andrej Plenković je izašao kao pobjednik. Pomalo i začuđen kako u 2018. godini u Hrvatskoj još uvijek ima antieuropejstva i neshvaćanja europskih vrijednosti, ali i notornih gluposti koje su se mogle čuti na skupu u Splitu. Poput one koje je izrekao jedan fratar da će ”nam dovesti žene koje će biti nad Saborom i zapovijedati nam, a i postati robovi”.

Ratifikacija Istanbulske konvencije i veliki je poraz Crkve, koja nije imala dovoljno sluha za nužne promjene koje donosi današnji život. Ali, sve što se posljednjih dana događalo pokazuje i nešto krajnje pozitivno, a to je da se većinu građana Hrvatske više ne može pridobiti tezama koje nas vraćaju debelo u prošlost i da ikonografija, od zastava, transparenata i povika 'zovi, samo zovi' više nikoga ne privlači. Osim onih koji bi zaustavili vrijeme i živjeli na pustom otoku, bez mrskog EU-a i civilizacijskih normi. Na sreću za Hrvatsku, nisu većina.

Ako je Plenković politički 'pobjednik', ona prava, istinska borba za bolju, bogatiju i pravedniju Hrvatsku tek treba početi. Dok autobusi odlaze s mladima ni Plenković, ni sadašnja Vlada, a ni predsjednica ne mogu mirno spavati. Lako za 'rodnu teoriju' i bedastoće da će muškarci i žene u iste toalete, ali kako ćemo sutra živjeti je nešto što itekako treba biti u prvom planu ne samo politike, već i svih građana.