Počasni krug za jednog čovjeka i dvije zastave

Najzanimljiviji događaj svjetskog atletskog prvenstva u Londonu bila je utrka na 200 metara za muškarce. Tražio se nasljednik onoga najvećeg: Usaina Bolta, čovjeka koji je u jednom trenutku postao važniji i veći ne samo od utrka u kojima je sudjelovao i pobjeđivao, nego i od same atletike. Pitali su ga tko će ga naslijediti, i on je, velikodušan kakav jest i kakvi mogu biti samo oni koji su u biti nepobjedivi, rekao da bi to mogao biti Wayde van Niekerk, tamnoputi Južnoafrikanac koji je, za razliku od većine sprintera koji na 200 metara dolaze iz utrke na 100 metara, zapravo četristometraš. Van Niekerk je ušao u povijest i izazvao Boltovo divljenje time što je postao prvi čovjek u povijesti koji je 100 metara trčao brže od deset sekundi, 200 brže od dvadeset, a 400 brže od četrdeset i četiri sekunde. On je, kažu oni koji znaju, savršeno spojio sprintersku brzinu s tehničkim umijećem optrčavanja okuka u utrkama na 200 i 400 metara. Bolt, koji se u Londonu opraštao od atletike - što je, samo po sebi, bilo veći događaj i od samog prvenstva - odustao je, kaže, od ideje da još jednom otrči 200 metara upravo zbog nesigurnosti pred tom famoznom okukom.

I onda su se u finalu uz Van Niekerka našli Bocvanac Isaac Makwala, najbrži dvjestometraš svijeta u ovoj godini, koji je iz bizarnih razloga - zbog upravo preboljene želučane infekcije - sam trčao svoju kvalifikacijsku utrku, te Jereem Richards, odlični mladi trkač s Trinidada. Kao bez duše stuštili su se prema cilju - jedan je malo zakasnio na startu, drugom je još uvijek bila muka u želucu, trećeg je morio manjak iskustva, nijedan tog dana nije bio na vrhuncu forme, Van Niekerk i zato što je prethodno već morao trčati niz utrka na 400 metara, nakon čega je u finalu te dionice postao prvak svijeta - i nakon što su prošli onu famoznu okuku i našli se pred očima televizijske publike, bili su u gotovo savršenoj ravnini. Jedan drugog nisu mogli stići ni prestići, a svakom kao da se činilo da je onaj drugi ispred njega. Richards se osvrtao gdje je Van Niekerk, ovaj je gledao gdje su druga dvojica, i dogodilo se ono što nitko nije očekivao.

Iako je imao tek jedanaesti najbolji rezultat ove sezone i nisu u njemu vidjeli velikog šampiona, a kamoli još i nasljednika Usaina Bolta, zamišljenu ciljnu crtu prvi je presjekao Ramil Gulijev. Umjesto da gleda lijevo i desno i da se bori protiv velikih suparnika, umjesto da omjeri svoju snagu i talent sa snagama i talentima onih koji su od njega nesumnjivo slavniji i bolji, Ramil je samo trčao kao da mu život od toga ovisi. Da se ista utrka trideset puta ponovi u sljedećih trideset dana, vjerojatno on više nikada ne bi nadtrčao Waydea van Niekerka i Jereema Richardsa, niti bi Isaac Makwala onako izgubio korak i dah. Ali što to znači ako se samo jednom trči za pobjedu? Dok bude svijeta i vijeka i dok bude atletike, fakat će biti da je u Londonu 2017. pobijedio Ramil Gulijev i da je to bilo čudo. Jedno od najvećih otkako gledamo atletiku.

Ali ne bi tu bilo priče, i ne bih se bavio Ramilom Gulijevim, da se nije dogodilo ono poslije. Kako se u posljednjih dvadeset i koju godinu atletika pretvorila u zastavnu sportsku disciplinu, pa tko god pobijedi ili osvoji medalju izvodi koreografiju sa zastavom države koja ga je poslala na natjecanje i iz čijeg se proračuna financira njegovo bavljenje sportom, tako je i on trebao nešto izvesti sa zastavom. Ali s kojom zastavom? Naime, Ramil Gulijev je, kao što mu se u imenu i prezimenu čuje, Azerbajdžanac, ali od 2011. ima tursko državljanstvo i danas trči s turskim znakovljem na grudima. Ali nije to jednostavno išlo: nakon što se Ramil priklonio Turcima, međunarodna mu je atletska federacija zabranila da nastupa za tu zemlju, sve dok ne dobije otpust od azerbajdžanskog atletskog saveza. Uzalud su bile sve njegove žalbe, u kojima je isticao turske zasluge za svoj sportski razvoj, činjenicu da su ga Turci financirali, a onda i onu drugu, koja je nama najzanimljivija: azerbejdžanska kultura i jezik veoma su bliski turskoj kulturi i jeziku, naglašavao je Ramil Gulijev, pa onda i nema neke suštinske razlike između nastupa za jednu i za drugu zemlju.

Ali upravo da nije bilo te bliskosti, da je Ramil poželio da trči, recimo, za Francusku ili Dansku, problem bi bio manji, pa bi ga i Azerbajdžanci lakše pustili. U svakom slučaju, ni za koga on ne bi bio izdajnik. Ovako je, upravo zbog bliskosti kulture i jezika, makar samo na neko vrijeme postao izdajnik. Umjesto da gine za azersku naciju, koja je i svojom veličinom i ulogom u povijesti inferiorna turskoj naciji, on se priklonio većem i jačem, priklonio se vjekovnom zavojevaču.

Ali onda je postao prvak svijeta, i na red je došlo mahanje zastavom. Ramil Gulijev u tom se trenutku našao u sto nevolja, razapet između dvije uloge i dva identiteta. Da nije pobijedio, za Turke bi, možda, zauvijek ostao nedovoljno Turčin, a sad se, pobijedivši, našao u situaciji da naglašava svoju izjavu i zauvijek se odriče činjenice da se rodio kao Azer i kao Azerbajdžanac.

Osnovna razlika između kulture i sporta upravo je ta što svaki sportaš predstavlja samo jednu zemlju i maše samo jednom zastavom, a pisac, skladatelj, slikar, filmski redatelj, ako išta vrijedi izvan granica svoje mjesne zajednice, da ne kažem države, predstavlja barem dvije, u pravilu i tri-četiri zemlje i kulture. Dok je sportaševa domovina onolika kolika je i država za koju nastupa, piščeva je domovina izvan vojno-policijskih ingerencija, onolika kolikom je čine njegova imaginacija i jezik. Zato se totalitarne države nastoje uzveličati i proslaviti preko sportskih šampiona, a ne preko pisaca, slikara i redatelja, dok one malo mudrije, veće i slobodnije postupaju drukčije.

Premda mu, vjerojatno, nije bilo ni na kraj pameti da će postati svjetski šampion, Ramil Gulijev savršeno se uspio snaći. Otrčao je do prvog reda publike, tamo gdje sjede dodavači barjaka, i ugrabio dvije zastave. Azerbajdžansku je vezao oko vrata, turskom se ogrnuo, i tako je odigrao svoj pobjednički ples. Uspjelo mu je, dakle, da se ne odrekne ni jednog ni drugog barjaka, bez obzira na to što u sportu takvo što nije moguće. Preživio je paradoks vlastite životne i društveno-političke situacije, uspjelo mu je, valjda, da od izdajnika postane dvonacionalni junak.

Raša Todosijević je, gledano iz perspektive kulturnih nacija i velikog svijeta, mnogo važnija figura od Ramila Gulijeva. Uz Marinu Abramović i Bracu Dimitrijevića jedan od rodonačelnika konceptualne umjetnosti, laureat Venecijanskog bijenala 2011, igrom slučaja dao je, nekako baš u vrijeme Svjetskog prvenstva u atletici, intervju za beogradski dnevni list Danas, i u tom se intervjuu, opet slučajno, strujom i logikom društveno-političkih asocijacija, dotakao sporta u Srbiji: “Mislim da ova zemlja pati kao tipično siromašne zemlje od kubansko-rumunskog sindroma. Sećate se Nađe Komaneči i kubanskih boksera? To je jedino što se u totalitarnim režimima moglo naveliko eksploatisati. Kad ne može na svetskoj sceni nigde da prosperira, onda se ogromne investicije ulažu u sport radi hvalisanja države.”

Ali ni to nam, samo po sebi, ne bi bilo zanimljivo, kao što nam više nije zanimljivo ni to što je u ovoj priči razlika između Hrvatske i Srbije samo ta što su, barem trenutno, ovih dana, Hrvati u sportu kao načinu “hvalisanja države” nešto uspješniji od Srba, sve je to već odavno ispričano, sve su to priče od čijeg nadopričavanja više nema nikakve koristi, nešto drugo nas je privuklo ovoj priči, nešto nas je drugo ozarilo za ovih atletskih ljetnih ida.

Evo i šta: “Pa, zamislite, Ivo Andrić dobija Nobelovu nagradu u Skandinaviji i počne da se uvija u jugoslovensku zastavu, da je ljubi, da se dernja, da slini i da skače. Rekli bi da je u pitanju idiot.”

Smijao sam se gledajući Ramila Gulijeva kako se raduje i svoju sreću koreografira uz pomoć dvije zastave, turske i azerbajdžanske. Drago mi je bilo zbog njega - sportski se događaji na televiziji ponajviše i gledaju zbog tih rijetkih trenutaka kada gubitnici pobjeđuju - ali smijao sam se Raši Todosijeviću i toj savršeno preciznoj slici Ive Andrića 1961. u Stockholmu, koji se zamotava u jugoslavensku zastavu, ljubi je, plače i viče, skače s njom, i pretvara se u idiota. Savršenstvo ove slike u tome je što ona nije moguća. Nigdje, osim u čovjekovoj imaginaciji i u autorefleksiji.