Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Zagorki su 72 godine. U novoj državi biraju je u “centralni prosvjetni odbor”. Čak je “jednoglasno izabrana predsjednicom uličnog AFŽ-a”, no dogodine, baš kad se obradovala da će držati predavanje u sklopu “prosvjetne priredbe”, obavještavaju je da je njezin nastup zabranjen:
“Predsjednik mi veli da je kazano da sam odavno osuđena da ne smijem nastupati... Stoga sam odmah počela obilaziti sve naše vlasti da pitam tko me tuži, zašto i gdje su me to sudili? Ali, nigdje nitko ništa ne zna. Svi to smatraju zabunom imena. Navodno je neku osudu da izvjesno vrijeme ne mogu nastupati donio odbor književnika, ali se odmah utvrdilo da ja nikada nisam bila članom Društva književnika, što oni možda nisu znali, i tako sam brisana iz organizacije u kojoj nisam bila ni upisana.
Obratim se na najmjerodavnijeg faktora za mene, na Novinarsko društvo Hrvatske, odakle mi javljaju da nitko nema ništa protiv mene i da mojemu radu ne stoji ništa na putu. Baš u to doba zadesila me je nesreća - prijelom noge, pa nisam mogla godinu dana iz kuće. Nakon ozdravljenja naš ulični odbor već se fuzionirao s drugim i reorganizirao. Ponudila sam se za prosvjetni rad, ali je to otklonjeno, jer da sam - prestara i nesposobna. Ponudim se u čitalačku grupu da im poslužim čitanjem. Nisam dobila odgovora...”
Prvo poslijeratno podsjećanje na “prvu ženu novinara Austro-Ugarske Monarhije”, pojavilo se u Ilustriranom vjesniku 7. srpnja 1951: objavljen je razgovor Josipa Neseka sa Zagorkom pod naslovom “Zagorka još uvijek maršira”. Tako doznajemo da je Zagorka 1951. držala predavanje novinarima u njihovu tadašnjem klubu u Gajevoj ulici i bila pozdravljena burnim pljeskom svih prisutnih.
U tom tjedniku početkom 1952. objavljeni su i memoari Marije Jurić Zagorke u sedam nastavaka. Zagorki je 79 godina, do kraja života preostaje joj još pet godina, još uvijek vjeruje da će joj njezino profesionalno udruženje pomoći da dostojno okonča svoj “životni marš”. Što se tiče romana, svjesna je da nije njihovo vrijeme: u fotoreportaži u VUS-u početkom 1955. daje izjavu - “literaturi nisam dala ništa”, a fotoreportaža o njoj smještena je u “zabavni prilog”. Zagorka je predstavljena kao “pisac s mnogo čitalaca i još više - kritičara”. Tvrdnja iz podnaslova da ima više kritičara nego čitalaca, što je čista glupost, opravdanje je pred tadašnjim moćnicima da se ne radi o popularizaciji Zagorke nego o kritičkom osvrtu. Da bi se tek minimalno pisalo o autorici “Gričke vještice”, pribjeglo se fotoreportaži.
Najpristojnije su izgledala dva mlađa muškarca koja su se predstavila kao bratići i podstanari u gradu. Donijeli su joj piletine i pileću juhu u porcijama, govorili da to čine zato što je cijene kao hrvatsku književnicu i autoricu nezaboravnih romana. Još su nekoliko puta tako navraćali i svaki put joj donosili hranu. Ona ih je, odobrovoljena njihovom pažnjom, priupitala zašto se ne bi preselili k njoj, kad ionako ima praznu jednu veliku sobu s pogledom na tržnicu, a oni su podstanari i zlopate se negdje drugdje.
Poduzetni podstanari i potonji nasljednici - Nikola Nino Smolčić i Leo Car - nisu mirovali i napokon su uspjeli dogovoriti objavljivanje “Gričke vještice” sa splitskom Slobodnom Dalmacijom. Dogodilo se čudo: “Grička” je planula i konačno su na Dolac 8, na staru Zagorkinu adresu, počele pristizati pozamašne svote novca. Posao se razmahao, starica je uživala jer se uvjerila da nije zaboravljena i da je čitatelji i dalje vole. Zanosila se da će se opet sastajati s ljudima, prije svega s novinarima mlađe generacije kojima će prenositi svoja iskustva, sjećanja i misli. Ali ništa od toga. Ostala je zatočena u svome stanu iznad tržnice, prepuštena sama sebi i svojim podstanarima koji su gledali na sve načine onemogućiti Zagorki doticaj s vanjskim svijetom: preuzimali su sve telefonske pozive. Nisu joj nabavljali čak ni potrebnu odjeću.
Početkom 1955. - Zagorki su 82 godine - kućni su odnosi na prvome katu Dolca 8 krajnje zaoštreni. Zagorka se osjeća “živa zakopana” u svom domu, shvaća da je izigrana od podstanara skrbnika. O njezinu očaju svjedoče sačuvana pisma prokrijumčarena iz njena stana:
“Draga i mila Štefice!
Lutajući prašumom mojeg crnog života - a blistavog oduševljenja za ideje i rad - susretala sam tek životinje - manje-više krvoločne, zlobne i lukave. Ali nigdje izlaza... Na kraju sam prestala vjerovati da ću se sresti još s ljudskim bićima!... Osjećam se kao čovjek koji korača po mulju bez dna!... Svake noći prikazuje mi se stara slika i novi nacrti - prašume - po kojoj jure zvijeri, živući od zlobe!
Ali - Vi ste još tu!
Vječno zahvalna
Marija Jurić Zagorka”
Slijedi i pismo:
“Draga gospođo Vrbanić!
Dobro sam promislila: imam aferu s mojim sustanarima. Oni mi prave skandale i tjeraju me iz mojega stana u kojem stanujem 16 godina! Sada je jedan otputovao, a mjesto njega mi dobacuje kriminalne uvrede njegova kuharica. A vi svi misite da tu nema druge pomoći nego da ja kapituliram! Ja - od koje su svi živjeli - ja čiji je stan - ja koja nisam ništa drugo učinila nego sam samo opetovala riječi njihovog knjigovođe da su radili krivo. Dakle: ja moram ostaviti svoju sobu ili bolje svoje knjige, i opet knjige, i rukopise. Bez njih idem samo na Mirogoj!!! Ovo je moja odluka - mogu me ubiti - ali ne mogu bez knjiga i rukopisa nikamo - oni su još jedino moj život. Možete li to razumijeti ili ne - ostajem! Zagorka”.
Sunčana Škrinjarić ovako je opisuje:
“Njezin lik bio mi je znan s nekih fotografija. Ugledala sam je ispruženu na nekoj vrsti improviziranog odra: bila je sitna, ružna, neugledna. Zapamtila sam bujnost sive kose, koja joj je u nekim zmijolikim, gustim pramenovima obavijala glavu. Papiri, prašina, peć u kutu, police pretrpane knjigama, otvorene ladice, soba pisca koji je upravo prekinut u radu”.
Sprovod je održan u srijedu 4. prosinca na Mirogoju. Pogrebna povorka ne mora ići daleko: Zagorka će navodno počivati odmah uz kapelicu na ulazu u groblje, s desne strane gdje se nalazi grob nekadašnjeg bana Ivana Šubašića. Kroz kraće vrijeme nje više nema na tom mjestu, preseljena je u arkade s lijeve strane, podalje od ulaza.
Tri i pol godine kasnije, ljeti 1961., zagrebački ilustrirani tjednik Globus piše da umalo Zagorka nije stradala i bila ubijena u doba njene najveće poslijeratne neimaštine, jer je okrutna kriminalka Jelena Kodrna koja je ubijala osamljene starice po Zagrebu bila uvjerena da će kod Zagorke naći - “silno bogatstvo”: “Sa sjekirom umotanom u papir zločinka je krenula na sastanak s Marijom Jurić, ali je u posljednji čas spriječena u izvršenju zločina”.
U siječnju 1959. na ulazu u stan na Dolcu 8 još je uvijek pisalo - M. Zagorka. Kako je netom bila okončana ostavinska rasprava iza Nine Smočića, koji je živio samo tri mjeseca nakon Zagorke, Leo Car, njegov bivši cimer i nasljednik 65 posto Zagorkine ostavštine, poćeo je potpuno preuređivati nekadašnju Zagorkinu radnu i spavaću sobu. Car mi je tada kazao da nema ništa od memorijalnog uređenja njezine sobe, kao što je Zagorka željela, on - definitivno odustaje od toga!
Život je činio svoje, polako, jedan za drugim, nestajali su Zagorkini nasljednici iz drugoga kruga, odnosno Zagorkini nasljednici preko Nine Smolčića. U rujnu 1986. umire Leo Car koji je svoj dio prenio na nećakinju u Rijeci. Potkraj travnja 1989. dvotjednik Start bio je zainteresiran za objavljivanje Zagorkinih memoara pod naslovom “Što je moja krivnja?”, pohranjenih u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Iz ostavštine Zagorkina odvjetnika dr. Ive Politea, taj je rukopis ustupila biblioteci udovica dr. Politea u ožujku 1961. Tada sam posljednji put razgovarao s Miroslavom Kratkovićem, nasljednikom 35 posto Zagorkine ostavštine, koji će preminuti 1990. ili 1991. Kratković, koji je inače raspolagao s jako malo biografske građe o Zagorki, prisjećao se tada nekih pojedinosit iz prvih dana izdavanja “Gričke vještice”:
Koliko su točno Nino Smolčić, Leo Car i Miroslav Kratković na taj način zaradili na autorskim djelima Marije Jurić Zagorke, teško je procijeniti, no uz tolike naklade, pogotovo u inozemstvu, zarade su, očito, bile ogromne. Marija Jurić Zagorka od toga nije imala gotovo ništa. Ona kao da je podijelila sudbinu svojih junakinja koje su bile proganjane kao vještice: nije znala što se točno oko nje događa, zašto je proganjaju i tko od toga ima koristi!
Aleksandar Vojinović
“Predsjednik mi veli da je kazano da sam odavno osuđena da ne smijem nastupati... Stoga sam odmah počela obilaziti sve naše vlasti da pitam tko me tuži, zašto i gdje su me to sudili? Ali, nigdje nitko ništa ne zna. Svi to smatraju zabunom imena. Navodno je neku osudu da izvjesno vrijeme ne mogu nastupati donio odbor književnika, ali se odmah utvrdilo da ja nikada nisam bila članom Društva književnika, što oni možda nisu znali, i tako sam brisana iz organizacije u kojoj nisam bila ni upisana.
Obratim se na najmjerodavnijeg faktora za mene, na Novinarsko društvo Hrvatske, odakle mi javljaju da nitko nema ništa protiv mene i da mojemu radu ne stoji ništa na putu. Baš u to doba zadesila me je nesreća - prijelom noge, pa nisam mogla godinu dana iz kuće. Nakon ozdravljenja naš ulični odbor već se fuzionirao s drugim i reorganizirao. Ponudila sam se za prosvjetni rad, ali je to otklonjeno, jer da sam - prestara i nesposobna. Ponudim se u čitalačku grupu da im poslužim čitanjem. Nisam dobila odgovora...”
Prvo poslijeratno podsjećanje na “prvu ženu novinara Austro-Ugarske Monarhije”, pojavilo se u Ilustriranom vjesniku 7. srpnja 1951: objavljen je razgovor Josipa Neseka sa Zagorkom pod naslovom “Zagorka još uvijek maršira”. Tako doznajemo da je Zagorka 1951. držala predavanje novinarima u njihovu tadašnjem klubu u Gajevoj ulici i bila pozdravljena burnim pljeskom svih prisutnih.
‘Novinar - vječni borac’
Josip Nesek ovako završava intervju: “Nekoliko dana nakon ovog razgovora, vidio sam opet Zagorku. Držala je predavanje u Društvu novinara o svom novinarskom radu. Opet sam s divljenjem promatrao sićušnu ženicu, koja je s mnogo duha, s neobičnom vitalnošću iznosila svoje doživljaje. Često je bila prekidana pljeskom. Najdublje su me se dojmile završne riječi njezina predavanja: “Drugovi, novinar je vječni borac koji mora u sebi imati duboko razvijen nagon da uvijek maršira smjelo naprijed, da, uvijek naprijed, uvijek naprijed, nikada da sustane... I ja sam uvijek u svom životu mnogo marširala. Ne mogu više mnogo jer sam se prilično umorila, ali ipak jedina mi je želja da još ovo malo vremena koliko mi preostaje, još malo zajedno s vama marširam”.U tom tjedniku početkom 1952. objavljeni su i memoari Marije Jurić Zagorke u sedam nastavaka. Zagorki je 79 godina, do kraja života preostaje joj još pet godina, još uvijek vjeruje da će joj njezino profesionalno udruženje pomoći da dostojno okonča svoj “životni marš”. Što se tiče romana, svjesna je da nije njihovo vrijeme: u fotoreportaži u VUS-u početkom 1955. daje izjavu - “literaturi nisam dala ništa”, a fotoreportaža o njoj smještena je u “zabavni prilog”. Zagorka je predstavljena kao “pisac s mnogo čitalaca i još više - kritičara”. Tvrdnja iz podnaslova da ima više kritičara nego čitalaca, što je čista glupost, opravdanje je pred tadašnjim moćnicima da se ne radi o popularizaciji Zagorke nego o kritičkom osvrtu. Da bi se tek minimalno pisalo o autorici “Gričke vještice”, pribjeglo se fotoreportaži.
Bez sredstava za život
Zagorka nema mirovinu, oni koji su joj se nekad divili pomažu joj s vremena na vrijeme, no ne preostaje joj drugo nego da ponovno objavi oglas u novinama: prije je tražila redakciju koja će je primiti da piše, a sad traži nekoga tko će je - dohraniti. Autoru feljtona pričala je kako je s unutarnje strane ulaznih vrata osluškivala dogovore zainteresiranih prije nego što će pozvoniti. Pred vratima na stubištu razrađivali su strategiju da bi doznali odgovore na dva osnovna pitanja: koliko je stara i kako stoji sa zdravljem!Najpristojnije su izgledala dva mlađa muškarca koja su se predstavila kao bratići i podstanari u gradu. Donijeli su joj piletine i pileću juhu u porcijama, govorili da to čine zato što je cijene kao hrvatsku književnicu i autoricu nezaboravnih romana. Još su nekoliko puta tako navraćali i svaki put joj donosili hranu. Ona ih je, odobrovoljena njihovom pažnjom, priupitala zašto se ne bi preselili k njoj, kad ionako ima praznu jednu veliku sobu s pogledom na tržnicu, a oni su podstanari i zlopate se negdje drugdje.
Poduzetni podstanari i potonji nasljednici - Nikola Nino Smolčić i Leo Car - nisu mirovali i napokon su uspjeli dogovoriti objavljivanje “Gričke vještice” sa splitskom Slobodnom Dalmacijom. Dogodilo se čudo: “Grička” je planula i konačno su na Dolac 8, na staru Zagorkinu adresu, počele pristizati pozamašne svote novca. Posao se razmahao, starica je uživala jer se uvjerila da nije zaboravljena i da je čitatelji i dalje vole. Zanosila se da će se opet sastajati s ljudima, prije svega s novinarima mlađe generacije kojima će prenositi svoja iskustva, sjećanja i misli. Ali ništa od toga. Ostala je zatočena u svome stanu iznad tržnice, prepuštena sama sebi i svojim podstanarima koji su gledali na sve načine onemogućiti Zagorki doticaj s vanjskim svijetom: preuzimali su sve telefonske pozive. Nisu joj nabavljali čak ni potrebnu odjeću.
Nekvalificirana radnica
U međuvremenu, prvoj novinarki u ovome dijelu svijeta smilovao se socijalistički Sabor i odobrio joj mirovinu crkavicu koju, na žalost, nije dugo uživala. O kolikoj se svoti radilo može se naslutiti iz Zagorkina pisma prijateljici kojoj se žali da njezina “počasna mirovina” spada u “službenu penziju u grupi - nekvalificirano osoblje”. Ppredsjednik Sabora SRH, liječnik i političar dr. Zlatan Sremac, 1898. - 1971., kojemu sam osobno, nekoliko godina nakon Zagorkine smrti, u njegovu kabinetu iznio slučaj njezine mirovine, gledao me razrogačeno i zaprepašteno kao da prisustvuje prikazivanju horor filma.Početkom 1955. - Zagorki su 82 godine - kućni su odnosi na prvome katu Dolca 8 krajnje zaoštreni. Zagorka se osjeća “živa zakopana” u svom domu, shvaća da je izigrana od podstanara skrbnika. O njezinu očaju svjedoče sačuvana pisma prokrijumčarena iz njena stana:
“Draga i mila Štefice!
Lutajući prašumom mojeg crnog života - a blistavog oduševljenja za ideje i rad - susretala sam tek životinje - manje-više krvoločne, zlobne i lukave. Ali nigdje izlaza... Na kraju sam prestala vjerovati da ću se sresti još s ljudskim bićima!... Osjećam se kao čovjek koji korača po mulju bez dna!... Svake noći prikazuje mi se stara slika i novi nacrti - prašume - po kojoj jure zvijeri, živući od zlobe!
Ali - Vi ste još tu!
Vječno zahvalna
Marija Jurić Zagorka”
Slijedi i pismo:
“Draga gospođo Vrbanić!
Dobro sam promislila: imam aferu s mojim sustanarima. Oni mi prave skandale i tjeraju me iz mojega stana u kojem stanujem 16 godina! Sada je jedan otputovao, a mjesto njega mi dobacuje kriminalne uvrede njegova kuharica. A vi svi misite da tu nema druge pomoći nego da ja kapituliram! Ja - od koje su svi živjeli - ja čiji je stan - ja koja nisam ništa drugo učinila nego sam samo opetovala riječi njihovog knjigovođe da su radili krivo. Dakle: ja moram ostaviti svoju sobu ili bolje svoje knjige, i opet knjige, i rukopise. Bez njih idem samo na Mirogoj!!! Ovo je moja odluka - mogu me ubiti - ali ne mogu bez knjiga i rukopisa nikamo - oni su još jedino moj život. Možete li to razumijeti ili ne - ostajem! Zagorka”.
Improvizirani odar
Stiže vijest da je preminula u subotu 30. studenoga 1957. Oni koji su je imali priliku vidjeti mrtvu u njenoj radnoj i spavaćoj sobi opisuju da je ležala na svom krevetu kao na odru, odjevena u svoju najdražu haljinu, a oko pokojnice bilo je nekoliko krizantema.Sunčana Škrinjarić ovako je opisuje:
“Njezin lik bio mi je znan s nekih fotografija. Ugledala sam je ispruženu na nekoj vrsti improviziranog odra: bila je sitna, ružna, neugledna. Zapamtila sam bujnost sive kose, koja joj je u nekim zmijolikim, gustim pramenovima obavijala glavu. Papiri, prašina, peć u kutu, police pretrpane knjigama, otvorene ladice, soba pisca koji je upravo prekinut u radu”.
Sprovod je održan u srijedu 4. prosinca na Mirogoju. Pogrebna povorka ne mora ići daleko: Zagorka će navodno počivati odmah uz kapelicu na ulazu u groblje, s desne strane gdje se nalazi grob nekadašnjeg bana Ivana Šubašića. Kroz kraće vrijeme nje više nema na tom mjestu, preseljena je u arkade s lijeve strane, podalje od ulaza.
Tri i pol godine kasnije, ljeti 1961., zagrebački ilustrirani tjednik Globus piše da umalo Zagorka nije stradala i bila ubijena u doba njene najveće poslijeratne neimaštine, jer je okrutna kriminalka Jelena Kodrna koja je ubijala osamljene starice po Zagrebu bila uvjerena da će kod Zagorke naći - “silno bogatstvo”: “Sa sjekirom umotanom u papir zločinka je krenula na sastanak s Marijom Jurić, ali je u posljednji čas spriječena u izvršenju zločina”.
U siječnju 1959. na ulazu u stan na Dolcu 8 još je uvijek pisalo - M. Zagorka. Kako je netom bila okončana ostavinska rasprava iza Nine Smočića, koji je živio samo tri mjeseca nakon Zagorke, Leo Car, njegov bivši cimer i nasljednik 65 posto Zagorkine ostavštine, poćeo je potpuno preuređivati nekadašnju Zagorkinu radnu i spavaću sobu. Car mi je tada kazao da nema ništa od memorijalnog uređenja njezine sobe, kao što je Zagorka željela, on - definitivno odustaje od toga!
Život je činio svoje, polako, jedan za drugim, nestajali su Zagorkini nasljednici iz drugoga kruga, odnosno Zagorkini nasljednici preko Nine Smolčića. U rujnu 1986. umire Leo Car koji je svoj dio prenio na nećakinju u Rijeci. Potkraj travnja 1989. dvotjednik Start bio je zainteresiran za objavljivanje Zagorkinih memoara pod naslovom “Što je moja krivnja?”, pohranjenih u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Iz ostavštine Zagorkina odvjetnika dr. Ive Politea, taj je rukopis ustupila biblioteci udovica dr. Politea u ožujku 1961. Tada sam posljednji put razgovarao s Miroslavom Kratkovićem, nasljednikom 35 posto Zagorkine ostavštine, koji će preminuti 1990. ili 1991. Kratković, koji je inače raspolagao s jako malo biografske građe o Zagorki, prisjećao se tada nekih pojedinosit iz prvih dana izdavanja “Gričke vještice”:
Naklade od 100.000 i više
- Zagorka je govorila da nije ništa dobila od “Gričke” u svescima, dok je Nino Smolčić isticao da je naklada išla do 100.000 primjeraka. Koliko ja pamtim, bilo je do sada u nas u Hrvatskoj 12 izdanja “Gričke” i 5 izdanja u Bratislavi, u Slovačkoj. Meni se čini da je zajedno s “Gričkom vješticom” objavljeno 12 njenih knjiga... Nino Smolčić osnovao je nakladu “Pučko štivo” i mi ostali okupljeni oko toga uredništva pomagali smo koliko smo znali i mogli. Najbolje nam je išlo kada smo pronašli tiskaru u Puli, i još jednu drugu u Istri, jer je Istra bila u prednosti kod nabave papira.Koliko su točno Nino Smolčić, Leo Car i Miroslav Kratković na taj način zaradili na autorskim djelima Marije Jurić Zagorke, teško je procijeniti, no uz tolike naklade, pogotovo u inozemstvu, zarade su, očito, bile ogromne. Marija Jurić Zagorka od toga nije imala gotovo ništa. Ona kao da je podijelila sudbinu svojih junakinja koje su bile proganjane kao vještice: nije znala što se točno oko nje događa, zašto je proganjaju i tko od toga ima koristi!
Aleksandar Vojinović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....