POBJEDNICI I GUBITNICI

Pokušaji kompromitacije Kriznog stožera u političke svrhe

Pogledajmo samo koliko se političara već natiskalo pred mikrofone Civilne zaštite i kako se ti razni lokalni šerifi guraju svakog dana za vlastite, pretežno šuplje minute medijske pažnje
 Davor Pongračić / CROPIX

Nisu, srećom, epidemiološki procesi jedini koji se neometano odvijaju u državi. Uz protuzaraznu bitku vodi se već, i to prilično otvoreno, i borba za demokratske institucije, jer osim opakih virusa i s njima povezanih velikih financijskih iskušenja nezaustavljivo dolaze i termini važnih izbornih ciklusa, prije svega za državni parlament i za grad Zagreb.

Epidemiolozi mogu usmjeravati ljude prema većoj fizičkoj izolaciji i čuvati zdravlje građana, ali njihove procedure, mjere ni dekreti, opet srećom, ne mogu se i ne smiju prepriječiti težnji da i u doba najvećih iskušenja u punini funkcioniraju višestranačje i demokracija.

Zato je izuzetno važno hitno i radikalno razdvojiti epidemiološki proces od političkoga i izbornoga, a tu je odgovornost i na onima koji trenutačno obnašaju državnu vlast, ali i na ovima drugima koji žele opstati kao odgovorna opozicija. Ni jedni ni drugi ne bi trebali pomišljati na bilo kakve politikantske manipulacije zdravstvenim, epidemiološkim procesima koji su usmjereni na sprečavanje veće zaraze i većeg broja žrtava. Uostalom, to je po mnogočemu globalno usuglašena, jedinstvena bitka na čiji tijek i sadržaj domaća dnevna politika može minimalno i k tome vjerojatno uglavnom negativno utjecati.

Ne samo što je bitno sanitarnim kordonom apolitičnosti zaštititi stručnjake koji prate i utječu na razvoj epidemije nego, još važnije od toga, valja zaštititi građane od šumova koji sve više i sve češće nastaju zbog isprepletanja, miješanja stručnih medicinsko-znanstvenih informacija s onima koje imaju obilježja pukoga političkog natjecanja. Nema, naravno, ništa nelegitimno u tome da se i u doba korone, pa i oko tema koronavirusa, normalno nastavlja političko natjecanje. Ali i te kako kompromitira demokraciju ako se te dvije stvari miješaju i ako se zdravstvenim činjenicama manipulira s predumišljajem nekog političkog rezultata za mjesec, dva ili pet.

Pogledajmo samo koliko se političara po modelu Beroš-Božinović već natiskalo, repliciralo po svim krajevima Hrvatske pred mikrofone Civilne zaštite i kako se ti razni lokalni šerifi, uključujući i Milana Bandića, tužno guraju svakog dana za vlastite, pretežno šuplje minute medijske pažnje. Njihovi autoriteti su, naravno, upitni, njihova znanja o virusima i cjepivima su, dakako, marginalne vrijednosti, njihova realna uključenost u zaustavljanje epidemije je minorna, ali oni svejedno polako preuzimaju komuniciranje u ovoj krizi. I to nikako nije dobro.

Bit će problem ako kritična masa građana zbog toga počne na ovu stvar gledati kao na političko, predizborno natjecanje, a ne više kao na zajedničku, zdravstvenu bitku, prije svega za naše starije. Rizik da se to dogodi sve je veći.

Odluka da se iznimno dopusti tradicionalna uskrsna procesija na Hvaru u epidemiološkom je smislu vjerojatno čak i branjiva. Petnaest ljudi koji hodaju na pristojnoj udaljenosti sigurno nisu bili veća opasnost za javno zdravlje nego što je recimo stotinjak ljudi u redovima pred nekom drvenom kućicom na zagrebačkoj tržnici.

No, epidemiologe je trebalo politički zaštititi od te odluke i tog izazova jer se dopuštanjem procesije na Hvaru zdravstveni diskurs istog trenutka prebacio na politički. Tog časa to prestaje biti epidemiološko i postaje političko pitanje. Kome to treba? Građanima? Ne. Liječnicima, ne? Kriznom stožeru? Ne. Političarima? Naravno.

Postići to da se ugledni krizni korona-stožer, kojemu se vjerovalo kao možda ni jednoj instituciji u zadnjih nekoliko desetljeća, preko noći kompromitira, i to kao mjesto gdje se donose nekakve političke odluke da bi se pogodovalo Crkvi, zavičaju, HDZ-u ili izbornoj bazi, to je zaista začudan oblik neopreza i autodestrukcije.

Vili Beroš političar je koji je u rekordno kratkom vremenu zaradio apriorno povjerenje možda čak i nadstranačke, opće javnosti. Ali popularnost političara varljiva je stvar: već danas je Beroš taj kojega se po naslovnicama razvlači kao mogućega HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba, već sad je Beroš taj koji je možda “svojim Hvaranima sredio procesiju”, već se važe njegova opća politička težina, a pitanje je trenutka kad će ga zbog takve političke izloženosti sa svih strana krenuti bušiti.

Neka ga i buše, nije to naša briga, on je ipak karijerni političar. No problem je ako će se pritom izbušiti i dosadašnji dobar medicinski posao.

Na vodećim je ljudima iz vlasti i opozicije da poštede i dodatno zaštite stvarno vodstvo protuepidemijske bitke i da hitno vrate građanima puno povjerenje u tu instituciju. Za svoje političko dokazivanje i natjecanje imaju sad, hvala Bogu, dovoljno tema iz sfere financijskog opstanka, pa neka na tome kuju svoje izborne strategije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:30