Političke i ekonomske katastrofe samo su dio industrije panike i armagedona

Proroci sudnjega dana, vrsta i te kako brojna i plodna u kriznim dobima, posljednju (ali nipošto zadnju) prigodu za drapanje halja (i sitno ili krupno trženje) našla je na jučerašnjemu talijanskom referendumu. Ne zato što je on zaista bio razlog za zdvajanje, nego zato što nije bilo pogodnijeg razloga otkako Grčka nije istupila iz eura, otkako Brexit nije izazvao raspad Evrope, a prije nego Donald Trump useli u Bijelu kuću, odnosno prije negoli se za nekoliko mjeseci bude odlučivala politička sudbina Angele Merkel (i Martina Schulza).

Zbir najavljenih i ostvarenih katastrofa razlikuju se drastično, ali ne dramatično. Nego komično. Ne zato što bi dragi Bog u zadnji čas uslišao molitve vjernog puka, nego zato što su šanse za katastrofalan ishod obično bile manje, od zavidnih 40 posto u grčkom slučaju (ali i tu su, oni koji zaista nešto mogu, pazili da magare ne zatuku batinama, jer samo glup virus ubija organizam, iole pametniji na njemu profitira godinama), do kakva dva-tri posto u slučaju talijanskog referenduma.

Napokon, političke i ekonomske katastrofe samo su dio opće industrije panike, armagedona, kijameta i sličnih najava. Ne prođe godina a da netko ne najavi zbiljski, definitivni smak svijeta. Samo u ovoj godini nas je vrebao sudar s asteroidom (koji nas je promašio za dlaku promjera nekoliko stotina tisuća kilometara), pogubna izmjena magnetskih polova, fatalna kombinacija u petak 29.7.2016 u 7.16 (izjalovilo se jer nije postignut dogovor po kojoj vremenskoj zoni se računa sat kraja vremena). Po Malahijinu proročanstvu moglo bi biti da je Bergoglio pretposljednji papa prije Petra II i zadnjega.

Industrija straha vazda je bila uvjerljivija od industrije nade, iako se ni njoj ne može poreći unosnost.

U slučaju panike oko talijanskog referenduma postoje dva realna faktora.

Prvo (i manje bitno): mračne vijesti uvijek privlače više pažnje, pa su i prodornije kroz medije, osobito u ova doba kada je, ne bez razloga, kao riječ godine odabrana post-truth (rekli bismo zaistina, poput zabrđa, Zakavkazja itd., kad ne bi bilo sličnosti sa sasvim suprotnim pojmom “zaista”, “amen”, a posrijedi je samo obična neistina).

Drugo (zapravo presudno): u mutnome je lakše loviti. Citirana je (priznajmo: s oprezom) i ova tvrdnja: “Mislimo da će se Unija raspasti i da će Italija napustiti euro.” Izvor je bio naizgled neutralan: “Jim Smigiel iz američke financijske tvrtke SEI Investments Co.” Mogli bismo se šaliti na račun podatka da je Smiegel stručnjak koji nije otišao dalje od “prvostupnika” - ali nije to bitno - ipak je na istaknutu položaju u veoma razgranatoj mešetarskoj tvrtci. Važniji je podatak da SEI Investments zarađuje na prebacivanju uloga, a gdje ćeš boljeg razloga za nagovor ulagaču da svoj novac makne s osjetljiva područja nego najava kraha, katastrofe itd. Uostalom, nije da katastrofa nije bilo, od sloma Lehman Brothersa nadalje.

Vrag je, kao i obično, u detalju: da te katastrofe, koje su zaista pomele tuđe uloge i ojadile nacionalne privrede, nisu najavili gotovo nijedni medijski talambasi. Propast četiriju pučkih (štedioničkih) banaka u Italiji nitko nije najavio. Njihovi ulagači u navodno profitabilne fondove ostali su bez uloga, neki bez igdje ičega, poneki su se ubili, od jada i od srama - ali to analitičari nisu najavili.

Kao što nisu najavili ni posljedicu: ustrašili su se ulagači svih banaka, ulaganja su pala na niske grane, Talijani novac štede i dalje, ali ga drže na tekućim računima (pazeći da ne premaše jamstvenu granicu od 100.000 eura) ili doma (“u čarapama”, “u madracima”), ili u kakvu sigurnom inozemstvu. Najavi im propast Unije i eura - dovoljno je da ih se 5 posto prestraši i povjeri ti svoj novac, pa si na konju, i to kakvome.

E, da se vratimo na ono ključno: zašto je talijanski referendum proglašen opasnim? Jer bi mogla pasti vlada. Vidi vraga, kao da bi bila prva. Dapače, Renzijeva je među dugovjekijima u talijanskom sustavu “stabilne nestabilnosti”. Da, vele, ali ako padne Renzi, na vlast dolazi antievropeistički Beppe Grillo s PoKretom 5 zvjezdica. A što, zar inače ne dolazi? Izbori su najkasnije u proljeće 2018. Ako se nešto stubokom ne promijeni, Grillo dolazi na vlast tada.

Ili će ostati Renzijev izborni zakon (“Italicum”), pa će Grillo i s relativnom većinom glasova imati apsolutnu većinu u Parlamentu, ili će se izborni zakon mijenjati, pa će biti nužno krpati koaliciju. Baš kao i sada.

Bez obzira na Grillovu (ili salvinijevu) propagandu, napuštanje eura nije Talijanima privlačno jer pamte kako je lira bila izložena spekulacijama. Sam Soros joj je jednom u nekoliko tjedana odgrizao 40 posto vrijednosti. Dok je u masi eura, to joj se ne može dogoditi.

I u davna vremena zimi su uz vatru pričane grozovite bajke.