Poslije glasanja nema kajanja, barem ne na referendumu

Beskompromisnost je osnovna značajka referenduma, kao instrumenta direktne demokracije. Referendumom se odlučuje isključivo "ili da, ili ne", odnosno "ili za, ili protiv", tertium non datur, nema prostora za posredovanje, za nijanse, za kompromis. A upravo je kompromis sržna metoda zastupničke demokracije, ponajprije u njezinu parlamentarnom obliku: nagodba postignuta uzajamnim ustupcima.

Kompromis prihvaća logiku: "tko nije protiv nas - s nama je", obrnuta logika ("tko nije s nama - protiv nas je") beskompromisna je, vodi u sukob, u prizivanje "konačnog rješenja": "ili mi, ili oni!", "do istrage naše ili vaše!", da citiramo susjedsku književnost. Na njezinu, susjednom jeziku, "istraga" znači "iskorjenjivanje", "lustraciju", "čišćenje" (npr. religijsko, u konkretnome povijesnom slučaju muslimanâ, "poturicâ"), "čistku". To se, u epskom ushitu, opijeva kroz uznosit deseterac: "Moj nožino, krvav do korica,/jesi l' željan […]skih džigerica?!" (dio unutar uglatih zagrada mijenja se od prilike do prilike).

Od malih nogu nas uče da budemo principijelni i pošteni. To su zahtijevali komunisti, to su zahtijevale crkve (dobro, praksa je druga pjesma, u Italiji kažu: čini što pop kaže, ne čini što pop čini, ni Mažuranić svoga "dobra pastijera" kojino "što kaže inom, i sam svojijem potvrđuje činom" nije ni omaškom smjestio u bansku Hrvatsku, o komunistima da ni ne govorimo, pamtim jednoga koji mi je davno rekao da se nije učlanio u Partiju jer je komunist). Mora li principijelnost biti beskompromisna? Jesu li neodstupnost, nepopustljivost, isključivost, nužni pratitelji principijelnosti? Ili pak a kamoli "svetinja" (ostavimo po strani podatak da bi kršćaninu nazivanje svetinjom ičega osim Boga i božanskoga morala biti hula spram Prve zapovijedi, ali tu lekciju u vjeronauku kao da su mnogi preskočili…)?

Sve to su pitanja neizbježna u svakodnevnom životu, važna u parlamentarnim raspravama (gdje se po sabornicama razdire coram publico, a iza zatvorenih vrata, u odborima, razdori krpaju za opće dobro), ključna u zajednicama kakve su federacije, konfederacije, unije itd.

Ključni rezon nastanka i opstanka Evropske unije bio je upravo u izbjegavanju opetovanja rata koji je von Clausewitz prereduktivno nazvao "nastavkom politike drugim sredstvima". Ne, rat je nastavak samo politike koja principijelnost poima kao isključivost, koja nagodbu smatra porazom a prevlast pobjedom, koja beskompromisnost pretače u djelo.

Evropska unija je napredovala dok se činilo da je perspektiva šira od straha, da je razvitak unosniji od tvrdičluka, i dok je kompromis bio pristojna, a ucjena i veto nepristojna metoda. Unija je zasnovana na konsenzusu, a njega teško da ima bez kompromisa.

Kompromis nije apsolutna panaceja, kako su pokazali i Versailleski mir (koji je donio klicu novog rata) i Münchenski sporazum (koji je put u taj rat asfaltirao i podmazao). Kompromis, naime, kao glas razbora, koji stiže iz moždana a ne iz crijeva, podrazumijeva razbor i lojalnost sviju strana koje ga sklapaju.

Za referendum to nije nužno. Što ne znači da i za referendarno odlučivanje nije koristan i razbor, koji se odražava kroz sposobnost apstrahiranja.

Kada se umjesto razboru glas daje emocijama, a osobito strahu i pohlepi (baznima jer su obje refleksi, jedna direktan a druga indirektan, nagona za samoodržanjem), referendum, kao i izbori, može nadići željenu granicu. Poglavito ako je cilj bio prkos, a rezultat šteta.

"Bila sam zadovoljna demonstracijom ponosa, ali iskreno nisam mislila da bi Odlazak mogao pobijediti", kaže prekjučer Engleskinja iz Sunderlanda, gdje još nije iščezla nostalgija za propalim brodogradilištima i za čvrstim identitetom lokalnog radništva, zgaženoga ciničnim thatcherizmom, ogorčenoga spram "Londonaca", onih kojima je krenulo dok periferija tavori. Engleski konzervativci još od Margaret Thatcher tumače kako društvo "ne postoji! Postoje individualni ljudi i žene, postoje obitelji, pa ni jedna vlada ne može učiniti ništa osim kroz ljude, a ljudi gledaju prvo sebe." Sunderland pokazuje da to nije baš istina: ondje je Nissan 1986 sagradio pogon za proizvodnju vozila od kojih 70 posto ide u ostatak Unije. Ta proizvodnja zapošljava više od 40.000 ljudi. Bit će preseljena, u Poljsku ili Rumunjsku na primjer.

Poslije glasanja nema kajanja. Barem ne na referendumu ili plebiscitu.

Drugo su izbori, a i oni se ponavljaju samo ako je principijelnost onemogućila kompromis (kao da su oni koji glasaju drukčije a priori neprijatelji, pače povijesni). Zato se u Španjolskoj jučer glasalo nakon šest mjeseci, a u rujnu će birači na popravni i u Hrvatskoj.

Lijepo je biti dosljedan, čvrsto na svom pravcu. Ali je pametno zastati kad se pravac nastavlja preko ruba ponora.