Granice našeg svijeta granice su naših predrasuda. Tako ćete me teško nagovoriti da pogledam neki sjajan tajvanski, korejski ili kineski film. Da, razumijem, to je pogrešno, i toliko toga važnog i neponovljivog propuštam, ali upravo tu, pred kineskom, korejskom i tajvanskom kinematografijom završava moj svijet. E, tako moja prijateljica, ona s kojom razgovaram o knjigama i o književnosti, ima problem s Amerikancima i s New Yorkom. Čini mi se da apriori prezire Paula Austera, hladna je prema ama baš svakoj novoj europskoj fascinaciji prekomorskim književnim čudima. (Važna napomena: ona nije ponikla iz nekoga od malih i ošuganih naroda, kod kojih ne znaš što je pogrešnije i neprimjerenije – fascinacija američkim modama ili tobožnji pogled svisoka na Ameriku, nego se rodila u svijetu i jeziku koji je kulturno i povijesno superioran Americi...)
Nisam siguran da znam što stoji iza njezine predrasude, kao što ne znam ni što je iza moje predrasude – osim što, možda, sumnjam na vlastitu rasističku ćoravost zbog koje teško razlikujem likove u korejskim, tajvanskim i kineskim filmovima, pošto mi svi izgledaju isto – ali mi se čini da o knjizi njujorškoga pisca Teju Colea “Otvoreni grad” (u izdanju beogradske Derete i u odličnom prijevodu na srpski Alena Bešića) danas govorim s mišlju o njoj. Ustvari, pišem ovo kao da njoj pišem pismo. Što, zapravo, i nije tako rijedak slučaj. Većinu svojih velikih fascinacija, kao i velikih omraza, gnjevova i histerija novinski pisac upućuje nekoj konkretnoj osobi, konkretnom čitatelju, s kojim razgovara, koketira s njim ili se svađa. To je, barem za mene, razlika između novina i knjiga. Preko novina obraćamo se jednom određenom čitatelju, makar nas taj ponekad i ne pročitao, makar, Bože mi prosti, s vremena na vrijeme bio i pokojnik, dok se u svojim knjigama ne obraćamo nikom drugom do li samome sebi.
“Open City” prvi je roman Teju Colea, fotografa i povjesničara umjetnosti, objavljen 2011, a zatim prevođen na mnoge jezike. Ali ne, nije u pitanju pisac čija će njuška završiti na novinskim naslovnicama, koji će opisati sve vaše živote, odnos s ocem ili majkom, uzaludnost postljubavnih brakova i veza, sve sa životom u DDR-u pred pad Berlinskog zida i sličnim tricama i kučinama koje se dobro vide samo iz Amerike. Nije on nikakav novi Franzen, nipošto, čak ne voli ni ptice, niti će ikada gostovati u VIP clubu u Zagrebu. Uostalom, teško da će biti i preveden na hrvatski, ukoliko se Fraktura za njega ne zainteresira, a ako bude i preveden, izazvat će onu vrstu interesa kakvu izazivaju Javier Cercas, Sebald ili John Berger (još jedan genij čije se knjige ne prevode na hrvatski), dakle prevratničku u glavama i srcima one nekolicine kultiviranih čitatelja, a možda i ponekog apartnog novinara i pisca, naravno iz manjinskog glasila. Osim prijateljice na koju ne prestajem misliti u priči o njemu, Teju Cole pisac je i za Ivicu Đikića. On bi svakako trebao pročitati “Otvoreni grad”.
Roman se odvije u New Yorku i Bruxellesu. Glavni lik je liječnik, psihijatar, od oca Nigerijca i majke Njemice, Njujorčanin koji je djetinjstvo i mladost provodio u Nigeriji. A zapravo, on je imigrant, apatrid u idealnom smislu riječi, koji se svugdje osjeća kao stranac, ali isto tako posvuda sakuplja krhotine svoga eksplodiranog svijeta. U njegovom lutanju New Yorkom, koje, doista, stilom i mirom podsjeća na najbolje Sebaldove stranice, razotkriva se jedna važna, jednako intimna koliko i društvena činjenica: grad najtačnije vide oni koji su u njemu stranci. Pogled imigranta nužno je pogled umjetnika. Pisac, želi li pisati o gradu, mora to učiniti kao netko tko nije tu ili je tu odnekle došao. Slijepi smo za zavičaje. Ne umijemo ih opisati. I onda pomislimo da nemamo zavičaja.
Teju Cole je djelomice samo fikcionalizirao svoga junaka. Pisan u prvom licu, i iz piščeva životnog iskustva, uključujući i njegove estetske, književne i političke stavove i fascinacije, ali ipak tako da glavni lik nije povjesničar umjetnosti i fotograf, nego je psihijatar. Taj minimalni pomak je, međutim, vrlo efektan i nužan: fikcionalizirajući taj detalj, pisac kao da je izmislio i sve drugo. Ili ako je sve drugo istina, onda je istina i to što, zapravo, nije istina.
“Otvoreni grad” roman je o New Yorku i o Americi nakon Jedanaestog rujna. Priča o tjeskobi, nelagodi i neodživljenoj, nepregorenoj traumi. A istovremeno i priča o različitim, suprotstavljenim perspektivama i zaraćenim pogledima na veliko zlodjelo, preko kojih se počinju dijeliti i ekstremizirati cijeli kolektiviteti. Teju Cole na jednom mjestu ispovijeda predrasudu – ovo je roman i o tome, o predrasudama – svoga glavnog junaka, koja se nakon Jedanaestog rujna pomalo pretvorila u predrasudu čovječanstva: što pomislite kada vidite nekoga, recimo, Arapina, muslimana, čovjeka s turbanom kako skupa s vama ulazi u avion? U toj pomisli suština je “sukoba civilizacija”. S tim da se ljudi dijele na one koji pomišljaju i one koji su pomišljeni. “Posmatrao sam parove, zagledao grupice od njih četvoro ili petoro, zurio u mladiće koji su stajali po trojica, i očito bili zaneseni gipkim telima prelepih devojaka. Ta vidljiva nevinost beše zagonetna i neupadljiva. Bili su poput ostalih mladih ljudi širom sveta. No, ja sam osećao ono mentalno susprezanje ponekad jedva primetno, ali uvek prisutno – koje se javljalo kad god bih upoznao nekog mladića iz Srbije ili Hrvatske, iz Sijera Leonea ili Liberije. Sumnju koja je glasila: i oni su, takođe, mogli da ubijaju ili su ubijali, tek kasnije su naučili da izgledaju nevino.”
Teju Cole pripovijeda bez uvoda, stvari se zbivaju nenajavljeno, na čitatelju je da pojedinoj epizodi ili cijeloj priči zada kontekst, svoj vlastiti kontekst, kao u Sebalda. Ustvari, on je, Teju Cole, prvi pisac kojeg znam a da je uhvatio tu Sebaldovu nit, i vođen njome se provukao kroz labirint svoje priče, tako da čitatelj i ne osjeti da ga je proveo kroz labirint, i da ne primijeti kako je priča ovog romana sačinjena od niza međusobno nepovezanih i isključujućih priča. Teju Cole sklon je esejističkim ekskursima, slično Cercasu, ali i onoj lakoći i nevinosti male priče, koja osvoji i zatravi čitatelja u trilogiji Johna Bergera. On je pisac naoko suprotstavljenih, međusobno nesrodnih pripovjednih strategija. “Otvoreni grad” istovremeno je knjiga vrlo snažne orijentacije prema književnoj i umjetničkoj tradiciji, te prema stilu i načinu pisanja, ali i knjiga potpune usredsrijeđenosti na dnevnost i stvarnost, reportaža o New Yorku u godinama novoga rata, putopis velikim gradom, pisan tako akribično da se čitatelju na početku rečenice učini da će Cole prije njezina kraja opisati svaki detalj urbanog prizora.
Glavni junak, koji kao ni Teju Cole nije musliman, ali bojom kože u vladajućoj okolini budi strah i nelagodu, u Bruxellesu razgovara s dvojicom mladih, emancipiranih muslimana, porijeklom s Magreba. Jedan od njih govori: “Kralj Solomon je jednom prilikom poučavao o zmiji i pčeli. Zmija se, rekao je kralj Solomon, brani ubijanjem. A pčela se brani umiranjem. Znaš da pčela umre nakon što ubode? Tako. Umire da bi se odbranila. Dakle, svako stvorenje ima sredstvo u skladu sa svojom snagom. Ne slažem se sa onim što je Al Kaida učinila, oni se služe sredstvima koja ja ne bih koristio, tako da ne mogu reći da ih podržavam. Ali ih i ne osuđujem. Kao što rekoh ranije, Džulijuse, i mislim da bi ti to trebalo da razumeš: da je palestinsko pitanje najvažnije pitanje našeg doba.” I malo dalje: “Za nas je Amerika jedna vrsta Al Kaide.” Glavni junak nema odnos prema zadnjoj tvrdnji. Ona je za njega krajnje općenita, kao što parole i trebaju biti krajnje općenite. Na kraju, njega ionako zanima samo “stanje stvari”. Ono “stanje stvari” o kojemu je pisao mladi Handke, usmjerivši fatalno našu mladost i navodeći nas na putove koji su nas do ovog mjesta doveli.
Napokon, mogao bih, ako bi vas to zanimalo, ispričati jednu dugu, vrlo dugu priču o tome kako me je Peter Handke svojim ranim knjigama doveo do ovog mjesta i do trenutka u kojem pišem rečenicu: “Napokon, mogao bih, ako bi vas to zanimalo...” Da, Handke, rani Handke, još jedan je pisac kojeg valja spomenuti uz Teju Colea.
A finale “Otvorenog grada”, furiozan završetak golemih simfonijskih razmjera, sabijenih u iskustvo i senzibilitet jednoga čovjeka, kao da je pisan za mene, tako da me do kraja zavede.
Naravno, prepuštam se tom završetku, u Carnegie Hallu Simon Rattle dirigira Devetu simfoniju Gustava Mahlera, u čije je prokletstvo skladatelj duboko vjerovao, i koja ga je, vjerujem, uklela. Teju Cole opisuje muziku i upisuje Mahlera kao još jednoga svog velikog književnog junaka. A onda tišina, kraj, i umiranje ptica koje se sudaraju s bakljom Kipa slobode, u New Yorku, nekad davno, krajem pretprošloga vijeka.
Prijatelje ne treba odgovarati od njihovih predrasuda. Naravno, ako nisu fatalne. Svijetu trebaju granice da bi bio svijet. A ako bismo baš sve čitali, kako bi nas se prijatelji sjetili dok čitaju nepročitane knjige? Samo Bog je pročitao sve. Zato je Bog izvor tolikih ljudskih predrasuda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....