PIŠE INOSLAV BEŠKER

Pravo pitanje: Kako riješiti krizu u državi

Razlika, očito, nije između ljevice i desnice, nego između sjevera i juga
TOPSHOTSSyriza leader Alexis Tsipras greets supporters following victory in the election in Athens on January 25, 2015. Greece is "leaving behind disastrous austerity" and the so-called troika of creditors "is finished", Syriza leader Alexis Tsipras said after his party won the general election. "The verdict of our people means the troika is finished," the 40-year-old Tsipras said, referring to the country's international lenders the European Union, the International Monetary Fund and the European Central Bank. AFP PHOTO / ARIS MESSINIS
 ARIS MESSINIS/AFP / AFP

Da je Grčka ovako glasala prije četiri godine, vjerojatno bi izazvala paniku na financijskim tržištima i apokaliptične komentare raznih svaštaloga.

Sada se to pokazalo burom u čaši vode: u noći je burza u Tokyu porušila euro na 1,109 dolara, ali je u ponedjeljak ujutro burzovni tečaj već bio iznad 1,12 dolara - viši nego u petak kada su se burze zatvarale (1,116). Alaj je oscilirao! Silnog li nepovjerenja!

Euro se prema dolaru srozao mnogo jače poslije mjera Evropske središnje banke, koje su i to imale za cilj: poskupiti uvoz tuđih roba i usluga u Uniju, poglavito u Zonu eura, a pojeftiniti naš izvoz i u Ameriku i na Daleki istok - dakle ono isto što se naši monetaristički fundamentalisti nisu usudili učiniti, i što je njemačka danomice proklinjala kao najgoru hulu. Ali Draghi i guverneri eurske zone nisu reagirali na Grčku - koja je u svemu ipak malen zalogaj - nego na Francusku, Italiju i Španjolsku, koje same imaju 165 milijuna stanovnika.

Recesija i deflacija

Jaz koji je zinuo nije ideološki (inače ne bi Tsipras kao koalicijskog partnera izabrao Kammenosove nacionalističke i ksenofobne desničare iz Neovisne Grčke). Nije posrijedi epohalni izbor između kapitalizma i (hipotetičnog) komunizma.

Posrijedi je naprosto pitanje isplati li se uništiti domaću potražnju i sunovratiti se u recesiju i deflaciju radi hipotetske kompetitivnosti i konkurentnosti na vanjskim tržištima ili treba unutrašnjom potrošnjom dati zamah privredi i tako proizvoditi toliko da jedinica proizvoda bude jeftinija i konkurentnija na vanjskim tržištima. Draghi je već zaigrao na ovu drugu kartu. Ovako postavljeno pitanje doima se kao ili-ili. Tako ga medijski postavlja Schäubleova Njemačka velike koalicije, a ideološki ga zaoštravaju Finska i Nizozemska, na primjer. Dok se za labavljenje štednje zauzimaju i desni (Rajoy) i naizgled lijevi (Hollande) odnosno srednjaci (Renzi). Pa je očito da razlika nije između ljevice i desnice, nego između Sjevera i Juga Evrope.

Milanovićev nerv

U načelu je riječ samo o pukoj aritmetici, o tzv. cost/benefit projekciji: što se više isplati na kratku, a što na dulju stazu? Problem je, u ekonomiji, što tu projekciju nije dovoljno znati učiniti post hoc, kao pametan general poslije bitke, nego unaprijed - a evidentno je da se Unija tu prešla, jer ona je sada ekonomski ako ne bolesnik, a ono barem slabić na svjetskoj pozornici.

Grčka nas tjera na razmišljanje o ekonomskoj paradigmi u momentu kada više ne vrijedi zrinjevačka mantra da ćemo se prilagoditi evropskim saveznicima. Oni su se podvojili. Treba se odlučiti (iako me strah: Milanović dosad nije propuštao priliku da pogriješi). Ima ih koji bilo strahuju, bilo se nadaju da će Syriza biti zarazan primjer. Za Hrvatsku nema straha: Sinčićeva socijalna retorika baš daje na evropsku desnicu dvadesetih-tridesetih. Uostalom, u Hrvatskoj smo već imali laboratorij u Splitu: Velo misto, pa Kerum. S poznatim rezultatima. EU se dosad pokazala kadrom za kompromis u svojim redovima, pa je vjerojatno da će ga postići i sa Tsiprasovom vladom. Veće je pitanje hoće li Tsiprasova vlada znati postići kompromis s unutrašnjom krizom u svojoj zemlji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 15:56